
40 dana za 40 godina
Zašto je babinje toliko bitno i kako se pripremiti za kvalitetan postpartum
Cijelu trudnoću pazimo na sebe, pazimo što jedemo, koliko se krećemo, koliko vode pijemo i što stavljamo na svoju kožu. Većina ljudi oko nas pazi da nam je udobno, da nam ništa ne fali i da smo “podmirene”. Pripremamo se za porod, čitamo, istražujemo, razmišljamo i sav fokus, i pozitivan i negativan stavljamo na taj dan.
A što nakon tog dana?
Što kada je porod prošao? Kada je trudnoća iza nas?
E tu stupa babinje, koje je narodni izraz za period od cca 6 tjedana (oko 40 dana) nakon poroda.
Odjednom je tu to malo predivno biće i 500 pitanja. Kako mu paziti na pupak? Koji je dobar hvat za dojenje? Što ova vrsta plača znači?
U novom uzbuđenju, promjenama i sveopćem ludilo, često se zaboravi na majku (a i majka često zaboravi na sebe).
Babinje je jako osjetljivo vrijeme za bebu i za mamu (a i za nuklearnu obitelj) i puno je bitnije nego što mislimo. U neka (ne toliko) davna vremena, dok smo živjeli u većim i bliskijim zajednicama, sestre, majke, svekrve, tetke i prijateljice bi se udružile kako bi pomogle novopečenoj mami kako god su mogle. Od kuhanja toplih i hranjivih obroka, spremanja stana, pranje veša do davanje savjeta i potpore u tom nježnom periodu.
U svim kulturama svijeta postojale su tradicije i rituali vezani za babinje koje su to vrijeme označavali kao jedno najbitnije u ženinom životu. Od uljnih masaža, do specifične prehrane, toplih obloga, čajeva, vezanje trbuha (praksa nalik njeznom stezniku)….
Otuda i izreka: 40 dana za 40 godina, koja potječe iz Ayurvede a zapravo govori o tome da kako se žena čuva u tom periodu je kako će ju zdravlje služiti kasnije kroz život.
Iako je današnji tempo života posve različit nego prije, jedan trenutak gdje definitivno trebamo stati je upravo postpartum. Babinje nije natjecanje niti s drugima niti sami sa sobom. Upravo suprotno, to je vrijeme da polako i sigurno upoznamo svoje tijelo ponovno, da mu damo priliku da se oporavi i obnovi, da nam tijelo osnaži. Moramo sami sebi dopustiti sve emocije koje će nas u tim trenucima oblijevati, dati same sebi priliku da učimo i da se pronađemo u ulozi majke (to vrijedi i za novu ulogu majke dvoje djece, troje djece, svakim rođenjem djeteta se i naša uloga mijenja).
Oko 40 tjedana naše tijelo prolaze kroz ogromne promijene. Od trenutka začeća naše tijelo kreće s najvećom transformacijom koju jedna osoba može proći. Od naglih oscilacija u hormonima do toga da nam se organi miču, mijenjaju položaj, maternica raste, zglobovi se opuštaju i cijelo tijelo se sprema na porod i majčinstvo. Ne samo da je naše tijelo stvorilo posteljicu, koja je potpuno novi organ, nego je stvorilo i život, jednog čovjeka, i sve što on je.
Zatim slijedi porod koji je definitivno jedan od najintenzivnijih iskustava i koji definitivno uzme svoj danak na tijelo.
Porod je osjetljiv i snažan događaj. Bilo da je s epiduralnom, bez ikakvih medikamenta, hitan ili dogovoreni carski rez…nakon poroda tijelu je potreban oporavak. Potrebno je topline, sigurnosti, mira i ljubavi kako bi se i tijelo i duh odmorili i oporavili koliko je to moguće.
Znači li da neće biti teško? Ne.
Postpartum je težak, jako težak i o tome se ne priča dovoljno.
Ali može biti puno lakše nego što je. Može biti manje stresno, može biti više trenutaka provedenih povezujući se sa svojom bebom umjesto bespotrebnog peglanja.
Može biti duži trenutak pod tušem s nekim mirisnim gelom za tuširanje koji te opušta.
Može biti fini hranjivi topli obrok kojeg pojedeš s guštom a nisi morala stajati u kuhinji satima.
Naravno da nije svaka situacija ista. S više djece zna biti teže. Ako ne živite u blizini rodbine i prijatelja zna biti teže. Ali postoje sitnice koje možete napraviti da si olakšate, a sve kreće od toga da same sebe ne forsirate.
Uvijek treba biti pripremljen.
Jedan od najvećih stresova koje žene uhvati nakon poroda je “što ako nešto pođe po zlu s bebom” i problemi s dojenjem.
Za oboje je dobro imati spremljen broj dobre patronažne sestre, a u slučaju dojenja i IBCLC savjetnice.
Ja sam osobno imala broj divne babice i odličnog neonatologa za ovo prvo pitanje (odnosno pitanja, jer ima ih i previše), a što se dojenja tiče, kako mi je to bila velika želja , još sam u trudnoći išla na radionice i odslušala online tečaje pa sam se osjećala spremnijom, a i imala sam oko sebe doulu, svoju mamu i svekrvu koje su sve dojile i podržavale me u tome kao i pomogle sa savjetima.
A ono što je najviše pomoglo je pomoć drugih, kao i to što sam naučila tu istu pomoć tražiti, kao i reći što želim a što ne želim.
Znam da smo svi odgajani da ne možemo tražiti pomoć i da u tome ima nekakva sramota ili da je to znak slabosti ali to ne može biti dalje od istine. Nismo razmažene ako tražimo pomoć, nismo bezobrazne ako odbijemo goste, nismo loše ako slušamo svoje tijelo i poštujemo svoje potrebe.
Pomoć zajednice obitelji i prijatelja je jedno prekrasno blago i ljudi stvarno žele pomoći, ali ne znaju kako. Zato kada kažeš što i želiš i trebaš, činiš svima uslugu i nema tu ničeg lošeg.
Svi se većinski uzdamo na partnera i iako je potpuno logično i prirodno da preuzme tu ulogu, partner ne može sve sam i računanje na njega kao isključivu pomoć se često ispostavi kao loša odluka.
Na početku je dobro imati nekoga da dolazi svaki dan (ako je to moguće) skuhati hranjivi obrok i pomoći oko kućanskih poslova.
Ako to nije mogućnost super je opcija u trudnoći pripremiti namirnice koje se zamrznu u dubokom pa se lako mogu spremiti po potrebi. A sada kada imamo toliko aplikacija za brzu dostave hrane, zašto ne iskoristiti to i dati sebi malo oduška od nakuhavanju u babinju?
Meni je osobno mama skoro svaki dan bila kod nas, kuhala, malo spremala i onda vrijeme provodila sa mnom i Zrinom, pogotovo dok je Petar bio na poslu. Ona bi i pričuvala Zrina da se otuširam, pazila da sam dobro jela (a imala sam luđački apetit), i svaki dan bi donijela voća, prirodnih sokova, WC papira i sitnica koje su trebale po stanu. Moja svekrva je isto tako dolazila kad god je mogla, kuhala, spremala i pomagala kako god mi je trebalo.
Njihova pomoć je bila od tolike neizmjerne važnosti da ne postoje riječi koje bih mogla tu natipkati da vam prenesem koliko je predivno bilo imati takvu podršku oko sebe.
Što se tiče prijatelja i šire obitelji koji svi žele odmah isti dan valjda doći vidjeti bebu. Ako niste spremni recite ne. Znam da je teško. Znam da se čini nepristojno. Ali je često potrebno.
Ne morate biti neugodni (iako je ponekada to jedini način za objasniti), ali često je dovoljno reći “dolazimo još k sebi, javimo se čim ćemo biti spremni za posjete”, “još uvijek učimo sve i upoznajemo se s bebom pa želimo imati te prve trenutke za sebe” ili “i beba i mama se oporavljaju i jako su osjetljivi pa se javimo poslije”.
Tu sam jasno rekla da ću se ja javiti kada sam spremna da dolaze ljudi u posjetu i srećom pa su svi to kužili i poštovali, a kada sam se napokon osjećala spremnom, svi do jednog su pitali kako mi mogu pomoći i što mi mogu donijeti. Nisam se ustručavala nego sam odmah rekla, “ponesite si što će te piti i ako želite neke grickalice i ako želite skuhati nešto donijeti ja se neću žaliti”.
U svijetu je dosta popularna ideja vlakića hrane, gdje se prijatelji i obitelj organiziraju da svaki dan netko nešto skuha i donese. Na taj način nije sav stres na jednoj osobi a mama dobije topli domaći obrok svaki dan.
Dobro je imati i pripremljen set stvari doma koje bi mogle dobro doći (slično kao torba za bolnicu). To mogu biti ulošci, mrežaste postpartum gaćice, melem za bradavice, mlijeko za tijelo, izdajalica, tetra pelene…Tu sve ovisi o osobnim željama i potrebama ali je uvijek dobro imati to sve na jednom mjestu.
Razmisli i o plaćenoj pomoći. Iako možda nije najpraktičnije rješenje, puno je jeftinije nego što je prije bilo a može napraviti ogromnu razliku. Bilo to osoba od povjerenja ili preko servisa, za 50 kn po satu može se naći netko da vam pospremi stan/kuću, ispegla odjeću ili pričuva starije dijete. Puno manji trošak nego riskirati svoje fizičko i psihičko zdravlje pokušavajući sve stići sama.
Ne forsiraj sama sebe na stvari za koje osjećaš da nisi spremna. Ako se ne usudiš još ići u šetnju, to je sasvim uredu, slušaj svoje tijelo i što ti govori, daj si vremena i odmori. Isto tako ako baš jako želiš u šetnji i malo van i osjećaš se spremnom, odi. Puno ljudi govori da mjesec dana nakon poroda ne treba ići nigdje ali ne postoji univerzalno pravilo za sve žene. Ne mora biti duga šetnja, ako nisi sigurna. Samo slušaj sebe (što je često upravo ono najteže).
Mi smo u prvu šetnju otišli 3 tjedna nakon poroda. Jako sam htjela, trebalo mi je za psihu i osjećala sam da to nije problem. Bila je topla nedjelja, ponijela sam bocu vode, spremili smo Zrina i prošetali se u parku nekih 20 minuta. Zrin je odspavao, ja sam udahnula svježeg zraka i protegnula noge, sjela se odmoriti na klupu i onda smo otišli doma. Osjetila sam da je bilo malo naporno ali mi je toliko trebalo za psihu da mi je predrago da smo baš tada otišli.
Dopusti sama sebi da odmaraš. Iako ti je potpuno neprirodno jer si navikla na brzi tempo. Udahni duboko, lezi i zapamti da je dobro to što ležiš. Odmorom se tvoje tijelo oporavlja i na taj način ulažeš u sebe i svoje zdravlje, što je zapravo ulog u obitelj, jer mama, sve kreće od tebe.
Ja sam imala svoj dnevni ritual koji je uključivao eterična ulja, malo duže tuširanje s laganim pilingom tijela, i onda bi se još cijela namazala s prefinim maslacem za tijelo (s mirisom naranče). Tada bi si ponavljala da je ok uzeti trenutak za sebe, da je ok tražiti pomoć i da je ok prihvatiti pomoć.
Iskreno mogu reći da sam imala divan postpartum. Naravno ima stvari koje bih voljela da su bile malo drugačije ali u globalu pamtim to kao predivno iskustvo i mislim da smo baš zbog toga uspjeli puno dobrih temelja graditi kao mlada obitelj. To ne znači da je bio lagan period. Bio je težak, pogotovo psihički. Bilo je plakanja, zbunjenosti, osjećaja kao da sve radim krivo. A to je sve toliko normalno.
I baš zato što je teško, stvarno se isplati olakšati si sve vanjske faktore maksimalno. Zbog sebe mama. Čuvaj sebe kako bi mogla čuvati svoju bebu.
S ljubavlju
