Nije me dugo bilo. Neka tri tjedna, taman koliko je Zrin star sada. Krenula sam pisati ovaj tekst kao ispriku što sam bila neaktivna, s obećanjem kako ću se sada truditi puno više pisati i uhvatila samo sebe kako je urnebesno to što se ispričavam za nešto što je kompletno logično i normalno. Rodila sam, imam najslađu bebicu ikada, bebicu koja iziskuje pažnju, ljubav i brigu. Uhodavam se u novu ulogu majke, pokušavam tu novu ulogu uklopiti u stare aspekte sebe i svog života, oporavljam se od poroda..itd.
Zanimljivo mi je kako mi nitko ne zamjera to što sam se odmaknula od bloga, što zaboravim odgovoriti na poruke ili što se ne javim na telefon. Ali i dalje se imam potrebu ispričavati, a primijetila sam da nisam jedina.
Toliko smo navikli da su nam svi na “udaljenosti” od par tipki, šibnemo poruku i puf, istog trena dobijemo odgovor. Nama netko pošalje poruku i ako ne odgovorimo odmah imamo potrebu napisati nešto kao “hej sorry, nisam bila pri mobu…obavljala sam xy”, kao da nam treba opravdanje što nismo bili dostupni odmah istog trena. Kada malo razmislim o tome, jasno mi je kao dan koliko je nezdravo očekivati da je netko “on-call” 0-24 i da mi isto svima trebamo biti “tu” u svakom trenutku u danu. Ispričavamo se što moramo otkazati neki dogovor kad nam iskrsne nešto stvarno bitno, ispričavamo se što nismo stigli srediti stan kad nam netko dolazi u goste, ispričavamo se što smo umorni na kavi jer smo tjedan dana radili od jutra do sutra. Ispričavamo se jer smo normalni ljudi koji žive svoje normalne živote.
Stvorili smo sami sebi u glavama tu ideju da moramo biti odmah dostupni, da nije OK imati loše dane, uzeti vremena za sebe…odjednom to postaje sebično. Nikako mi se to ne sviđa i ne čini mi se kao održiv način života tako ću, barem u svom slučaju, tome pokušati stati na kraj.
Tako da evo, ne želim se ispričavati. Želim vam se zahvaliti. Hvala na svim divnim čestitkama i željama povodom rođenja našeg sina Zrina. Hvala na podršci koju ste mi pokazali otkako sam pokrenula ovaj blog i hvala vam što nastavljate biti toliko pozitivna pojava u mom životu.
U pripremi su par novih postova, no kada će biti objavljeni, nisam sigurna. Hoću li imati nekakav raspored objavljivanja? U budućnosti da, za sada će sve biti zbrda zdola, jer mi je to trenutno životna normala. Normala u kojoj uživam sa svojom obitelji, i u kojoj se trudim što više upijati svaki trenutak jer sam svjesna koliko će brzo proći.
Tako da uzmite vremena za sebe, za ono što volite. Ugasite povremeno mobitele ako vam se ne da odgovarati na poruke, uzmite si par dana odmaka, otkažite tu kavu ako vam se ne da ići na nju i nemojte se ispričavati radi tog. Ispričajte se jedino sami sebi, ako ste kao ja pa dopustite da ta (nerealna i nepotrebna) očekivanja koja sami sebi stvorite u glavi stvaraju nelagodu ili grižnju savjesti.
Čitamo se i dalje, kako kada…jer jedne od čari majčinstva znače da ću prije dobiti pravog pravcatog jednoroga nego produktivno rutinu, i znate kaj? To je sasvim uredu.
S ljubavlju,
