Delila i Leona
Dana 20.01.2018. oko 23 sata stigla sam u Riječko rodilište. S obzirom da sam tada imala 18 godina i bila “mlada mama” svi su me strašili pričama kako u rodilištu ne obraćaju toliko pozornost na mlade mame i da na silu žele uvaliti epiduralnu i slično kako bi se što prije i lakše riješili. Bila sam uplašena i užasnuta tim riječima, ali sada mogu reći kako sam imala savršen tretman od strane svih sestara i doktora u bolnici! Prijem i prvi pregled u rodilištu je prošao tako lijepo. Medicinska sestra koja me je primila je bila tako draga i tješila me kako će sve proći uredu i da se ne brinem. Dečko mi nije mogao biti pratnja jer je imao gripu pa je sa mnom bila njegova mama. Kada sam stigla u rađaonu samo za sebe sam imala stažisticu koja je cijelo vrijeme pričala sa mnom, odgovarala na sva moja pitanja o porodu, načinima porađanja, epiduralnoj, stavljala mi obloge i davala vodu. Svakih pola sata do mene su dolazili babica i docent te me pitali kako se osjećam i pregledavali me. Dali su mi drip jer sam se otvarala a nisam imala česte trudove. Negdje oko jedan ujutro su mi probušili vodenjak, te su mi rekli budem li htjela da epiduralnu mogu primiti kada god želim osim ako sam pred porađanje. U jednom trenutku su bolovi postali nepodnošljivi te mi se užasno vrtjelo i tlak mi je padao. Zamolila sam ih za epiduralnu i anesteziologinja je bila kod mene za 10 minuta. Pitala me par potrebnih pitanja koja su im važna zbog primanja anestezije kao naprimjer; jesam li ikad imala zdravstvenih problema povezanih s kralježnicom i slično. Rekla mi je da ću u jednom trenutku prestati osjećati bolove i da se ne prestrašim jer je sve to normalno. Oko 4 ujutro sam imala pregled i bila sam otvorena svih 10 cm te su se pripremili za porađanje. Docent je bio s moje lijeve strane i govorio mi je kada dolaze trudovi i kada mogu početi tiskati. Stažistica i sestra su mi držale noge na kobili da mi se ne kližu. U 4 sata i 25 minuta rodila se naša Leonica. Oprali su ju izvagali i izmjerili te su mi ju dali u naručje da se upoznamo kožom na kožu. Dok smo se nas dvije mazile, doktorica me je šivala s obzirom da sam popucala na porodu. Dva sata smo bile skupa u rađaoni. Zatim su nas otpeljale u sobu, mene su prebacili na krevet a nju su uzeli da se odmorim i da anestezija popusti da bi mi ju mogli ujutro nakon doručka donijeti da mogu normalno na noge i brinuti se o njoj. Svakome od zaposlenih u bolnici sam zahvalna na svakoj sitnici, iako nas je bilo 11 koje smo tu noć rađale oni su uspjeli u svakom trenutku pružiti najbolju moguću skrb za svaku od nas i svaka im čast na tome! Čak je svaka od nas dobila i mali poklončić (torbicu od tete Violete koja je sadržavala pelene, baby ulje i baby puder). Hvala im još jednom na svemu, a svakoj trudnici preporučam da ne slušaju priče kao što sam i ja došla u rodilište puna predrasuda i straha, a nije moglo proći bolje. To što sam ja slušala nisu bila loša iskustva već čisto plašenje iz razloga što sam mlada. Znam da postoji loših iskustava i da nismo sve iste niti psihički niti fizički, da svaka od nas različito podnaša bolove i emocije, ali pokušajte na porod doći otvorenog uma jer će vama biti lakše i nećete se užasavati dolaska u bolnicu i poroda kao što sam i ja.
Delila Ismaili
