Dragi moj Zrine,
ova 2018. godina bila je luda i nezaboravna po mnogočemu. Pamtim ju po odličnim koncertima koje nisam mislila da ću ikada doživjeti, divnim putovanjima s divnim ljudima, po novom poslu, pokretanju bloga, po promjenama u nekim životnim navikama, upoznavanja divnih novih ljudi i stvaranja uspomena s onim “starim”. Neki su izašli iz naših života, neki se neprimjetno ušuljali u naša srca. Ali ništa neće označiti ovu godinu kao onaj trenutak 15.05 kada sam ugledala oznaku plusa na tom sudbonosnom štapiću.
Koja bomba emocija, koji strah, koja sreća, koja nevjerica i izbezumljenost. A nakon tog je uslijedilo 9 mjeseci ludila prožetim raznim životnim promjenama, emocijama i konstantnim pripremama za dolazak, pa – tebe.
Sve sam radila po PS-u. Imala sam excel popise svega što treba, gdje ćemo kupiti, koliko košta, kako uštedjeti, što je prioritet.
Pročitala sam svaku knjigu koju sam mogla nabaviti, tvoj tata i ja smo išli na svaki mogući tečaj koji je postojao. Tako nas put doveo do Jasmine, naše divne doule koja je imala jednu prekrasnu i bitnu ulogu u tvom dočeku i dolasku.
Sve smo slagali u iščekivanju tebe, svaki dan smo pričali s tom mojom loptom od trbuha u nadi da ćemo te tako upoznati i da ćeš osjećati koliko te volimo.
Te lopte vise nema, ležim tu i pišem ovo pismo a gledam u svoj prazni trbuh, potpuno zbunjena, pa pogledam sa strane kako ležiš tati na prsima i ostanem bez daha jer mi srce naraste toliko da mi ispuni cijeli prsni koš.
Iznenadio si nas svojim uranjenim dolaskom 27.12 isto kako si nas iznenadio plusićem 15.05. Ali si nam zato poklonio najdivnije iskustvo poroda koje itko može imati i na tome ti hvala, neću nikada zaboraviti taj čaroban trenutak i još uvijek sam u nevjerici da se bas meni dogodio i da na pitanje “kako je prošao porod?” mogu iskreno reci “nije moglo biti bolje”.
Kad sam te primila u ruke, filmski mi se cijeli svijet preokrenuo i vidno polje mi se suzilo u jedan tunel koji gleda samo tebe. Znala sam tog trena da nema snažnije ljubavi i njezina silina me ostavila bez daha, taman u trenucima kada si ti prvi put udahnuo.
Ljudi bacaju parolu “Nova Godina, Nova Ja” u nadi da će promijeniti svoje živote na bolje, to mi je uvijek malo išlo na živce. Ali eto, ja sada mogu ponosno reci “NOVA GODINA, NOVA JA!” Jer to stvarno i je tako, ti si mi dao taj dar da sam sada puno vise, ja sam sada mama. Potpuno nova uloga, potpuno nova ja, isto kako je i Petar potpuno nov čovjek. Zajedno večeras ulazimo u Novu godinu, u naše nove živote. Nas troje, okruženi s toliko ljubavi i podrške od svih. Joj, pa da barem znaš koliko te svi vole, i bake i djedovi, tetke i strikan, i svi u studiju i režiji.
Naše male čudo, naš mali sin Zrin, za kojeg su rekli da nam se neće dogoditi…hvala ti što si izabrao nas, hvala ti sto si mi već promijenio život toliko na bolje i hvala ti što si najbolje društvo za dočekati 2019. godinu (čak ne žalim ni za čašom rose-a).
Nova godina, novi mi.
Voli te tvoja mama (i tata),
