Iskustvo pozitivnog carskog reza u Njemačkoj

11.01.2021 sam imala zadnji termin kod svoje doktorice, jer mi je carski rez bio dogovoren 15.01, osim ako se u međuvremenu moj dječak ne okrene za porođaj, bio je na zadak. Samo da napomenem u Njemačkoj sam, i kada mi je doktorica prvi put rekla da je beba na zadak, ako slučajno tako ostane morat ću na carski rez. Bila sam toliko ljuta i razočarana, jer sam tek u 32.tjednu trudnoće, a ona mi već spominje carski rez. Ja sam osoba koja je jedva čekala svoj vaginalni porod, imam visoku toleranciju na bol, a i pripremala sam se za porod i psihički i fizički. Nekako na sredini trudnoće sam se krenula više educirati o samom porodu, tada sam i saznala za profil na Instagramu UnaBridged, pogledala sve njene videe, pročitala skoro pa sve postove i komentare, donijela odluku da želim 100% fiziološki porod i bez epiduralne, radila vježbe i jogu za lakši porod. Međutim, nije uvijek u životu onako kako smo mi zamislili i željeli. I ja nisam bila spremna na to. Odmah sam odbila tu činjenicu, i jasno dala do znanja doktorici da želim samo vaginalni porod i da će se moj bebač ipak okrenuti. Jer znate kako kažu, nada umire posljednja. Prolazili su tjedni, trbuh je rastao, beba je rasla, a ja sam iz dana u dan mogla osjetiti njegovu glavicu odmah ispod grudi i nije mi trebao ni pregled, kako bih znala da se još nije okrenuo. Samo da napomenem, nemam ja ništa protiv carskog reza, osim straha, jer dok nisam ostala trudna nisam se pretjerano ni zanimala za te teme , pa tako i moje znanje o carskom rezu je bilo minimalno. Iako sam imala dovoljno vremena se educirati, odlučujem odbaciti tu mogućnost i posvetiti pripremama za vaginalni porod. Sada da mogu, napravila bih drugačije. Pripremila bih se za carski rez, ako ništa bar psihički jednako kao i za fiziološki. Porod je zakazan tjedan dana prije 15.01, pošto je meni termin bio 22.01. U ponedjeljak 11.01 imala sam zadnji termin kod svoje doktorice i osim njega ostatak tjedna do poroda točan plan, kad što i kako ću napraviti i pripremiti za dolazak našeg anđela. Čak sam planirala, kad već moram na dogovoreni carski, dan prije ću se okupati i kosu oprati, obrve počupati, izdepilirati se. I opet, život mi daje do znanja, ne trebam planirati već jednostavno pustiti da sve ide svojim tokom. Kod doktorice nakon pregleda imam kratki razgovor, ona mi daje riječi podrške i govori da ne trebam biti razočarana, da ipak, ako i druga trudnoća bude u redu mogu roditi vaginalno. Ja joj govorim, da mi je najviše žao od svega, što neću doživjeti taj “pozitivni stres” kad počinje porod, niti će biti iznenađenje. No, ipak, moj Emanuel odluči baš tu večer doći na svijet i iznenaditi mamu i tatu. Dolazim kući, muž taman došao s posla i pravi nam večeru a ja mu prepričavam što je bilo na pregledu. Tada osjećam jak udarac u stomaku,čak sam i jauknula od bola. Muž se počinje tresti i pita jesam dobro. Ali kako je to bio sam jedan udarac i ništa više ja govorim da sam dobro i pretpostavljam da je lažni trud. Nakon večere, mobitel mi zvoni stalno, svi me zovu da provjere kako je prošao pregled i da li je bebač i dalje na zadak. Zadnje pričam s roditeljima, bilo je oko 20:00h i osjećam da su mi gaćice mokre. No ne govorim nikome ništa. Čekam da prekinemo razgovor i da provjerim što se događa a oni se baš raspričali. A ja ono u fazonu, daj prekidajte više. 20:30 ja osjetim da je već ozbiljna stvar jer sam sve mokrija i prekidam razgovor, ali im ne dajem do znanja da nešto nije u redu. Jer sam prvorotkinja, i jer ne znam ni sama što se događa. Kako me sad već trema hvata, ustajem se i idem staviti veš na pranje, valjda od nervoze. Tek kada sam to obavila, govorim mužu da nešto nije u redu i da sam sva mokra, ali da nisam sigurna da je puknuo vodenjak, jer iz mene cijedi stalno ali pomalo, a nisam niti osjetila da je išta “puknulo”. Mijenjam gaćice, oblačim nove i tako u krug pola sata, a one sve konstantno mokre. Bila sam zbunjena, jer sam valjda mislila kad pukne vodenjak to nekako osjetiš jače, no ja sam osjetila samo da sam mokra. Tada odlučim nazvati najstariju sestru, koja ima već dva poroda iza sebe da je pitam što se događa. Ona govori, da najbolje nazvati hitnu i vidjeti s njima da li da dolazim ili ne. Muž ih zove, oni ga spoje s porodilištem, te nam govore da dolazimo odmah. Pošto je u Njemačkoj tada bio lockdown ( i još je ) prije ulaska u porodilište prvo nam rade brzi test na koronu čisto da znaju kako i što dalje u slučaju da smo zaraženi. Zatim su me pregledali i rekli da je puknuo vodenjak i da me pripremaju na porod, nemaju što čekati pošto moram na carski. Dolazi doktorica i anesteziolog, pričamo o tijeku poroda, ali ja ih ništa čula nisam, u glavi su mi se vrtjele samo tri riječi: eto ga, napokon. Kada su me uveli u salu počinjem osjećati sve veću napetost i strah. Ponavljam si u glavi, Bože moj samo nek sve prođe u redu i da moja beba bude živa i zdrava. Rekli su kada uvedu muža počinje operacija, a do tad daju mi spinalnu anesteziju. Moram vam priznati da sam se baš jako bojala i da nikad u životu nisam imala veći strah. Strah me bio da anestezija neće djelovati i da ću ja sve osjetiti, i nisam se bojala toliko operacije koliko spinalne i koliko sam se bojala hoće li sve s mojom bebom biti u redu. Kada su mi trebali dati injekciju u leđa, sva sam se ukočila, no na kraju ništa osjetila nisam. Babica je sve vrijeme bila uz mene, držala me za ruke, govorila da će sve biti u redu i da je ona tu za mene. To mi je puno značilo tada i bila sam jako oduševljena cijelim timom,jer su toliko pozitivne energije pružali, smijali se, međusobno se zabavljali a i mene isto, stalno me nešto ispitivali, u vezi trudnoće i bebe, pitali za spol i ime, zapričavali me da nemam vremena misliti o ničemu drugom. To mi je puno pomoglo, i strah je malo po malo nestajao. No, ono što također nisam znala a što je bilo pozitivno iznenađenje jeste, da od početka operacije pa do momenta u kojem sam čula bebin plač, nije prošlo pa ni 3 minute. Bar se meni tako čini. Muž je ušao u salu, imam osjećaj samo što je sjeo na stolicu pored mene,rekli su nam, meni riječi koje nikad zaboraviti neću: “evo ga, da dječak je, samo još da vidimo ima li kosu ili je ćelav”. Tada čujem bebin plač, a onako zbunjena pitam muža, je l’ to naša beba. I tek tada, osjećam olakšanje, tek tada otpuštam grč u kojem sam sve vrijeme bila. Kada su nam ga pokazali, onako u zraku, našu bebu, našeg Emanuela, moju malu žabicu, smotuljak, mrvicu malu, sve sam zaboravila, i da traje još uvijek operacija i da još nije gotovo ma sve. Moj Emanuel mi je tad bio jedina misao.I sjećam se rekla sam mužu: da to je naša beba, pogledaj, pa to on plaće, joj vidi ga izgleda isto žabica i počinjemo oboje plakati i smijati se u isto vrijeme. Nakon par minutica, donose nam umotanu bebu u ručnik, daju ga mužu, operacija traje dalje, a mi se mazimo i pričamo s mašim djetetom. Postali smo roditelji a odjednom, kao da smo oduvijek postojali nas troje. Čudan osjećaj. I bila sam malo ljubomorna na supruga što ga ja ne mogu držati prva. Gledam to malo savršenstvo a ne mogu ga ni dotaknuti. Nakon operacije imali smo nas troje vrijeme samo za sebe. No ja sam i dalje bila priključena na aparate te ga još uvijek nisam mogla držati a jedva sam čekala trenutak da ga uzmem i da ga nahranim. Kada je babica došla, i pripremila ga za podoj, imam osjećaj da je nekako skočio na moje grudi, krenuo je cuclati kao da ništa drugo ne postoji i imam osjećaj da sam tek tada postala svjesna koliko ga volim. Nešto prelijepo i neopisivo.

Ivana Šantić