Ivanin osnaženi porod u Splitu
Moj prvi porod od prije 7.5 godina jako je utjecao na moj drugi porod od prije 6 mjeseci. Kao prvorotkinja puno toga nisam znala niti bila osvijestila. Sad shvaćam da, iako je po standardnim medicinskim pokazateljima bilo sve u redu i korektno, nisam bila u potpunosti zadovoljna ni tijekom mog prvog poroda ni nakon. Osjećala sam da mora i može biti bolje. Ponekad pomislim kako je moj drugi dječak, iako neočekivan, došao na ovaj svijet i da mi pomogne osnažiti se u ženstvenom i majčinskom smislu.
Da bi moj drugi porod bio što sličniji onome kako ja želim, počela sam se psihički i emotivno pripremati čim sam saznala za trudnoću. Ok, točnije čim sam se riješila mučnina . Korona lockdown mi nije teško pao, jer sam se, kako je trbuh rastao, sve više okretala k sebi i bebi koju nosim. Puno sam meditirala, čitala knjige o prirodnom porodu, surfala iskustva žena rodilja. U glavi mi se još od prvog poroda vrzmala riječ doula, osobito kad sam saznala da je i Erykah Badu jedna. Razgovarala sam s mužem, izvagali smo, nismo se odlučili za doulu u porodu. Ali ja sam se svejedno odlučila savjetovati s jednom kako bih dobila dodatnu snagu, informacije i samopouzdanje ‘odraditi’ porod sama, i, ako okolnosti budu dozvoljavale, s mužem kraj mene u splitskom rodilištu. Za moje savjetovanje s doulom samo ću komentirati: ona je vila na Zemlji! Žene, bar popričajte s doulom prije poroda, njihova energija, znanje i iskustvo je blagoslov za trudnice! Nakon 90-minutnog razgovora s doulom, odabrala sam plan poroda i odredila ono što mi je najvažnije ispoštovati u procesu: ostati što dulje doma kako bih u rodilište došla doslovno samo odraditi izgon i tako izbjegla sve nepotrebne intervencije. No, doula Jelena pomogla mi je i shvatiti, a mislim da je to najvažnije od svega, da je moje zdravlje i zdravlje djeteta najvažnija stavka. S tom mišlju, znala sam da koju god odluku donesem, bit ću OK ako ju moram u svrhu našeg zdravlja i promijeniti. To mi je dalo veliki osjećaj olakšanja i moći.
U drugi porod sam krenula 8 dana prije termina, u 23 sata. Bila sam spremila starijeg sina na spavanje i primijetila da su kontrakcije nešto drugačije i redovitije od onih koje već tjednima osjećam uvečer. Već mi je tada bilo jasno da je to to, ali išlo je polako i nepravilnim ritmom pa sam se imala vremena okupati i odnjegovati do jutra, kad sam se nadala da će ići brže. Nisam mogla spavati od uzbuđenja! Oko 7h sam, naginjući se nad krevet od bolova truda, probudila muža rekavši da je počelo. Uskoro se i naš stariji dječak probudio, radostan jer braco skoro stiže. I malo tjeskoban jer je osjećao čudnu napetost u zraku. Do podne je aplikacija za praćenje trudova na mom mobitelu već desetke puta bila ispisala “Go to the hospital!” jer su trudovi bili ispod 3, čak i ispod 2 minute nekada, s trajanjima od 30, 40 ili 60 sekundi. Bila bih i otišla da to nisam napravila pri prvom porodu i otišla u rodilište u ponoć , s trudovima u razmaku od 3 min, nakon 12 sati trudova. Po dolasku u rodilište sam saznala da sam otvorena samo 1 cm. Otvaranje je još trajalo oko 8 usamljenih i prestrašenih sati. Ovaj put nisam htjela da bude tako pa sam unatoč upozorenjima aplikacije, slušala svoje tijelo i rekla mužu da još ostajemo kod kuće. Dječaka smo otpratili kod bake i dide, ručali između trudova i grlili se. Sjetila sam se kako sam negdje pročitala kako otvaranje može potaknuti i pogled na bebinu buduću odjeću, osobito onu koju pripremite za izlazak iz rodilišta. Pljusak oslobađajućih suza je tekao iz mene dok sam prebirala po robici i govorila: “Ljubavi, vidimo se uskoro!”
Trudovi su se pojačavali. Oko 16 sati sam se već pitala do kada, pomalo me strah počeo hvatati. Ali u tom trenutku stigla je božanska poruka (ili svemirski znak ili sinkronicitet, kakogod ga nazvali) u obliku glazbe mog omiljenog izvođača na TV-u. Glazbe koja se uvijek iznenada pojavi u nekim meni značajnim trenutcima kao ohrabrenje ili usmjerenje. Rekla sam mužu kad istekne ovaj sat, gibamo u rodilište. Tako je i bilo. U rodilište sam došla oko 17:30 gotovo sasvim otvorena, jedva hodajući i jedva vukući ruksak sa svojim stvarima. Sestre i babice koje su me primile su bile ljubazne, iako dosta oprezne jer sam ponijela plan poroda, što je značilo da sam informirana. Rađaonicu sam pozdravila izjavom: Ne želim rađati na leđima! Sjećam se da mi je s prvim dječakom to bilo izrazito neugodno pa sam s olakšanjem legla kada su me sestre upozorile da mogu sama prilagoditi visinu ležaja. Muž je zatim došao do mene (to je bio zadnji tjedan prije nove zabrane pratnje na porodu, mi sretnici) i slijedilo je još čekanja jer mi vodenjak nije puknuo. Tijekom prvog poroda, prilikom izgona, izgubila sam nagon za tiskanjem, ali svejedno sam uspjela jako brzo odraditi izgon, kroz nekih 5 minuta. Ovaj put nisam izgubila nagon za tiskanjem, iako sam strahovala da ga neću prepoznati. Brzo sam shvatila da to nije moguće jer je taj nagon jedinstveno moćan. Nisam htjela da mi buše vodenjak, ali nisam mogla više izdržati netiskanje. Sjetila sam se najvažnijeg zaključka razgovora s doulom i dozvolila im da prokinu vodenjak. U18:30, nakon desetak minuta izgona, moj savršeni dječak ležao je na mojim prsima. Nakon toga, sestre i babice su nas obilazile svako malo, zadovoljne što je s nama bilo tako malo posla. Svjesna sam da one neće pamtiti ni mene ni moj porod i to OK jer ja hoću. Zauvijek. I bila sam sretna i jako ponosna na tu uspomenu. Unatoč hladnom okruženju te preopterećenim i rastegnutim radnicama te bolničke ustanove, moram priznati da sam uživala trodnevnom boravku u rodilištu jer sam, uz brigu i nadzor, mogla biti potpuno posvećena sebi i mom novorođenom dječaku. Čak sam i u bolničkoj hrani uživala. Osjećala sam se kao pobjednica koja pjeva “Ništa mi neće ove dane pokvarit ,vapšuvarivarivari…”
Lipi pozdrav!
Ivana Slišković, mama dva prekrasna dječaka
