Josipino pozitivno iskustvo poroda carskim rezom
Vidjevši projekt “Pozitivne porođajne priče”, ponukana sam da ispričam svoju priču drugog poroda carskim rezom u zagrebačkoj Vinogradskoj bolnici u srpnju 2020.
Mama sam prekrasne djevojčice od 5 godina koju sam rodila sekcijom i nadala sam se da će drugi porod ipak krenuti prirodno i cijelu trudnoću sam se spremala i čitala iskustva drugih mama kako bih znala što očekivati (osim bebe naravno).
Spletom okolnosti sam otprilike drugu polovicu trudnoće vodila u bolnici te su me nekoliko dana nakon što mi je prošao termin, a ja sam još uvijek bila potpuno zatvorena, zaprimili u bolnicu kako bi me pratili s obzirom na prvi porod i kako bi eventualno porod započeo indukcijom. Idućeg dana je preporuka bila ponovni carski rez s obzirom da je beba bila velika, a i s prvim djetetom sam se sporo otvarala te je na kraju porod završio carskim rezom radi prijeteće asfiksije ploda.
Nakon prvotnog iznenađenja, jer sam zaista željela probati prirodno roditi, odlučila sam ipak krenuti na carski rez jer mi je cijela procedura bila otprilike poznata. Na tu odluku je prevagnula i činjenica da pratnje nisu dozvoljene i nisam željela prolaziti sama kroz nepoznato. Zaista nisam niti jednoga trena zažalila svoju odluku iako je oporavak nakon prvog carskog reza bio teži psihički i fizički, ovoga puta sam bila spremna za svog dječaka. Sestre na odjelu su divne i objašnjavaju sve potrebne korake koji prethode dolasku na odjel rađaone tj. operacijske sale. Tu noć nisam ni spavala, više sam je provela grleći mog dječaka u trbuhu i govoreći mu koliko ga volimo i da smo hrabri on i ja. I bilo smo hrabri, cijeli tim u op. sali se tog jutra trudio da atmosfera bude opuštena, svira muzika i jedino atmosferu kvari pištanje aparata kraj operacijskog stola jer daje do znanja da je predstoji ozbiljan zahvat. Nakon što su anesteziolozi odradili svoj prvi dio zadatka, legla sam na stol i kreće priprema za sekciju. Ulazi doktor s asistentima, pozdravili su me preko paravana i najavili da kreću. Za to vrijeme sam čavrljala i smijala se s anesteziolozima i stvarno sam se bez obzira na sve što se događalo oko mene osjećala opuštenom i spremnom. Nakon nekog vremena me anesteziolog primio za rame i najavio da će moja beba uskoro izaći van, govore koliko je sati i trenutak nakon toga sam začula onaj najljepši prvi plač. Doktor je došao da me pogleda, rekli su mi da je sve u redu i babica mi ga je donijela umotanog da ga pogledam i poljubim, a u tom trenutku je srce htjelo skočiti od radosti. Svi su toliko ljubazni i dragi, sestra je prije ulaska u salu uzela moj mobitel i uslikala sve prve trenutke jer je rekla da žele ženama dati do znanja da nisu same u ovom ludom pandemijskom vremenu. I doista se nisam osjećala samom bez obzira što ćemo moj maleni i ja tek za nekoliko dana ići kući velikoj seki i tati. Donijeli su bebu unutar zlatnog sata i kontakt koža na kožu je ostvaren, bebu su donosili na podoje i ostavljali ga uz mene satima na intenzivnoj.
Iako je moj porod bio na kraju dogovoreni carski rez mogu iskreno reći kako ne žalim ni trenutka, plodna voda je bila zelenkasta i smatram kako sam slušajući svoju intuiciju olakšala i svom djetetu i sebi dolazak na ovaj svijet.
Bez pratnje, samo on i ja kao hrabri tandem, spoznala sam kako majčinska ljubav ne poznaje prepreke.
Josipa Đurđek
