Kairov kućni porod

Kućni porod

Želim s vama podijeliti priču mog drugog kućnog poroda i dolaska na svijet mog drugog sina Kaira. Malo drugačijeg tipa, ovu priču pričaju tata Petar, ja -mama Una i naša prijateljica Ana koja je prisustvovala na porodu kao podrška i fotografkinja. (Priča originalno objavljenja u travanjskom broju Supermame.hr magazina 2022).

Petrova priča

Ljubav je jedna od stotinu malih dijelova koje nas čine onim što jesmo. Tih stotinu malih dijelova čine jednog nesavršeno-savršenog čovjeka, punog želja, strahova, ali i snova.

Iz tih naših snova, prožetim ljubavlju i ne samo prožetim, nego i temeljeni na ljubavi, kreće i ova priča. 

Priča čiji je početak san dvije osobe koje se neizmjerno vole, a kulminacija rađanje nove ljubavi. Jer ne znam kako drugačije nazvati porod, nego rađanje nove ljubavi.

Bar iz moje perspektive tate.

Jasno, moja uloga tu je nešto drukčija i ne jednako snažna kao ženina, ali zasigurno bitna.

Mi smo također, kao i mnogi drugi, imali san da jednog dana imamo djecu. Taj san se, sad već davnih dana, u jednoj sekundi urušio saznanjem da nećemo moći nikada imati djecu.

Tako su nam bar bili rekli tada.

Sada, skoro 5 godina kasnije, pišemo vam ovu priču o porodu našeg drugog djeteta.

Nakon što ste ukratko dobili uvid u priču i našu situaciju, vjerujem da ćete imati razumijevanja za malo emotivniji tekst, povremeno možda pretjerano sladunjav, jer teško je ne biti takav kad pričaš o nečemu za što si mislio da je ne moguće.

S obzirom na moje sjećanje, dobra stvar je što se Kairo nedavno rodio, pa se sjećam još jako dobro svih prekrasnih detalja s poroda, mojih klasičnih glupih trenutaka na koje bih mogao uskoro staviti nekakav copyright, ali i Zrina.

Cijeli porod mi je bio kao nekakvo putovanje prožeto uzbuđenjima, malo strahom, srećom i veseljem.

Krenulo je pucanjem vodenjaka. Prilično uzbudljivo jer sam znao što slijedi. Ne mogu reći da me bilo nešto previše strah. Već smo imali iskustva sa Zrinom, i znao sam da sam spreman. Više je to neki pozadinski šum “Samo da sve bude u redu.”. U tim nekim “samo da bude u redu” momentima, najviše mi je pomoglo povjerenje koje imam u Unu i njezino tijelo.

Niti u jednom trenutku nisam posumnjao može li ona to, i zapravo sada kad gledam unazad shvaćam koliko mi puno znači što znam da je moja žena moćna i da se mogu na nju osloniti. 

Imali smo neki kraći period između pucanja vodenjaka i samog poroda, tj. početka jačih trudova kad se ništa nije događalo i sjećam se već tu da sam počeo razmišljati o sebi, hoću li moći biti dobar tata obojici, hoće li Zrin biti ljut na mene ili tužan jer sam manje s njim, jer Zrin i ja smo “buddies”, često nas tako zovem, gdje god idem on je uvijek sa mnom. Iskreno, meni osobno je to bio tada veći strah nego hoće li sve biti u redu, jer sam jednostavno znao da će ovo sve ostalo biti u redu. Ne mogu to opisati, jednostavno neki mir, i uvjerenje da je sve OK, ali ovo, jednostavno želim biti dobar tata, uključen koliko je maksimalno moguće u život svoje djece. Vjerojatno neki duhovi prošlosti. Tu bi neki psiholog sigurno mogao dat neki dobar komentar, koji za mene ne bi baš bio tako dobar.

No, dobro, nećemo sada u psihoanalize mog zapetljanog programersko-kreativnog uma, jer oni jači trudovi su krenuli!

Sjedio sam u dnevnom boravku i čuo odjednom primaljinu asistenticu kako zove iz kupaone doulu i mene da kreće. 

Hoćete iskreno? Znao sam da će uskoro Kairo htjeti van jer me Una, malo prije toga, potjerala iz kupaone i htjela je biti potpuno sama u mraku. Isto tako je bilo i na Zrinovom porodu. “Svi van!” je obično znak da uskoro slijedi “Dođite brzo!”. 

Ne znam za vas, ali meni ima nešto tako čarobno u cijelom procesu od začeća, pa kroz trudnoću do poroda. Začeće mi je zanimljivo iz očiglednih razloga koji se odvijaju negdje u toplini doma (dovoljno smo odrasli da ne trebam pisati da je roda donijela Kaira…), trudnoća je nevjerojatna. Nikad, ali nikad neću zaboraviti kad je ginekolog rekao “Evo ovo je bebica.”. Kakve bebica, što to gledam uopće (znate kako UZV izgleda…)?  1 milimetar, pa onda zrno sezama, pa proleti vrijeme i držiš dijete od 51 cm u rukama. Nevjerojatno, zar ne?!

A tek porod, kulminacija naše ljubavi. 

Iz ljubavi si nastao, i u ljubav nam dolaziš Kairo. Toliko intenzivne emocije, da u onom jednom sitnom trenutku kad ga doslovno ugledam prvi put, gotov sam. Urezan mi je u srce zauvijek. Do kraja života je dio mene, i ako nakon toga mogu, pazit ću ga i dalje, 

Mislim da se i u nama roditeljima rodi neki dio nas porodom našeg djeteta, ne samo rođenjem, nego baš cijelim porodom, jer taj put koji zajedno prođemo kao roditelji je nešto što nam postavi temelje da volimo još više i da zauvijek stvarno bude zauvijek.

Sada znam točno što znači zauvijek, mada je to apstraktan pojam, to je koliko dugo ću voljeti svoje dečke, Uninu i moju najveći izvor, i kulminaciju -ljubavi. Nešto toliko snažno utkano u ovaj svijet, jednostavno nikad ne može nestati, pa čak i kada ja više neću biti dio ovog svijeta.

Za kraj sam sačuvao najtopliji detalj cijele priče, jer taj detalj predstavlja u mom srcu – dom. To je kad sam došao u našu kupaonu, taman malo prije nego što će se roditi Kairo, rekao sam douli da mi pusti Zrina da dođe do mene, da bude s nama.

Pitao sam ga želi li biti s nama, rekao je da želi.

Tako smo zapravo on i ja zajedno dočekali našeg Kaira, gledajući našu moćnu i hrabru mamu kako nam ga polako dovodi svakim trudom sve bliže nama.

Gledao sam nas četvero u toj maloj kupaoni, stisnuti svi zajedno i sjećam se točno misli “Nikad vas neću pustiti, moje 3 najveće ljubavi.”. 

Pa kada je došao, i Zrin pitao može li ga pomaziti, te najnježnijim dodirom koji sam ikad u životu vidio, dotaknuo Kairu ruku, to je bilo to. 

Sve je bilo točno onako kako je trebalo biti.

A, sve je krenulo sa snom, za koji smo mislili da će samo san i ostati.

Unina priča

Krenem pisati o svom drugom porodu, i nailazim na zid. Ne zato što ne želim, ili ne znam što napisati…već zato što toliko toga imam za reći a ni sama nisam sigurna -kako.

Kako uopće sve to prenijeti?

Moj prvi porod za mene je bilo kompletno transformirajuće iskustvo i nešto što me izgradilo u osobu i majku koja jesam danas. Koliko god sam svjesna da svaki porod ima svoju moć i piše posebnu priču (a i svjedočila sam tome kao doula), nekako sam, poprilično naivno mislila kako drugi porod ne može nositi jačinu (i težinu) kao prvi. No sada s potpunom sigurnošću mogu reći da nisam bila u pravu. 

Razmišljam kako bih vam pisala o tome kako je sve krenulo, kako se odvijalo, što se u kojem trenutku događalo. No mislim da to ne bi prenijelo ono što sam osjećala i proživjela, dok sam donosila našeg drugog sina na svijet.

Zato ću s vama podijeliti djeliće, isječke, emocije. Ono što je sačinjavalo moj porod. Kroz riječi i sjećanja, koja se (bez obzira na to što se radi o istom događaju) razlikuju od Petrovih. 

Iako sam si kroz cijelu trudnoću ponavljala da ne očekujem kako će mi drugi porod teći kao prvi (pogotovo jer su trudnoće bile posve različite), kao i s mojim prvim porodom, i drugi je krenuo pucanjem vodenjaka. Toliko slično da nisam mogla vjerovati. Ležala sam u krevetu, okrenula se na lijevi bok, i osjetila veliku navalu tople vode među nogama. Identično kao i prvi put. 

Razlika je samo bila u mojoj prvotnoj emociji. Vidite, druga trudnoća protekla mi je neopisivo lakše i ugodnije nego prva. Ali u zadnjim tjednima prije poroda, dogodio se niz nesretnih okolnosti koji su mi izazvale velik stres, što je otvorilo prostor da mi se u misli ušuljaju nesigurnosti i osjećaj da jednostavno “nisam spremna”.

Ne mogu reći da me iznenadilo pucanje vodenjaka. Noć prije rekla sam Petru da neću izdržati još dugo…niti do kraja tjedna. Osjećala sam se drugačije i baš sam imala osjećaj da nećemo još dugo biti u “jednom komadu”. Javila sam to i svojoj majci koja mi je ujedno bila i doula. 

No u trenutku pucanja vodenjaka, emocije koje su se u meni ispreplele bilo je teško opisati. Uzbuđenje i iščekivanje, ali i onaj glasić sumnje da nisam spremna.

Kao i kod prvog poroda, nisu odmah krenuli trudovi. Nije me to brinulo. Pila sam kokosovu vodu s medom i limunom, stalno nešto jela i odmarala, i uživala u nježnim senzacijama koje su mi krenule kolati kroz tijelo.

Jedna po jedna, počele su me okruživati moje žene. Moja majka/doula, moja prijateljica koja je došla slikati porod, moja primalja i njezina asistentica. Sve moje žene. Žene koje poznajem, kojima vjerujem, uz koje se osjećam sigurno i viđeno.

A uz mene bili su i moji dečki. Moj Petar, i moj Zrin. Moj prvorođenac. Moj miran, osjećajan i čudesan dječak, pun ljubavi i empatije. A i naravno, moj dečko u trbuhu, moj Kairo koji se svako malo javljao nježnim njurganjem iznutra u tim zadnjim trenucima gdje smo bili jedno. 

Pamtim smijeh mojih žena, i nježne dodire Zrinovih ručica koje me maze i pomažu. Njegove poljupce u moje koljeno i pitanje “mama, jesi mi dobro?”.

Pamtim Petrov zagrljaj, i ljuljuškanje u “slow-danceu”, sami u sobi, uz Sinatru i prigušeno svijetlo. Pamtim kako sam razmišljala da ima najbolje ime koje ga opisuje, jer on, Petar, zaista moja stijena.

Pamtim mirise lavande i mandarine. Šampon od manga i toplu kupku.

Pamtim i kako mi je moja majka češljala i plela kosu. 

Pamtim kartice s afirmacijama, koje sam stavila na svakom svom koraku kroz naš dom, a dvije najbitnije držala uz sebe. “Moja beba zna kad treba doći”, “Vjerujem da moje tijelo točno zna što treba činiti”.

Pamtim okus kave koja mi je toliko godila dok smo se smijale našim internim forama, čekajući da se trudovi pokrenu.

Pamtim ruke svoje majke kako mi toplim uljem masira stopala, listove i leđa. 

Pamtim zvono poštara koji je nosio paketić u kojem je bio ručno šivani medvjedić s uvezenim cvijećem, kojeg sam dan prije naručila za Kaira, i kako sam razmišljala kako je taman došao na vrijeme.

Pamtim i osjećaj napetosti. Napetosti u cijelom tijelu jer čim bi bila sama sa svojim mislima čula bih glasić “nisi spremna”. Osjećala sam se kao da sam izgubila onu snagu i čvrstoću koju sam dugo gradila. Onu sigurnost sama u sebe. A ta napetost je ubrzo postala frustracija. A frustracija, koja je zakočila porod, prerasla je u strah. Strah kojeg sam čuvala sama u sebi, jer je bilo nešto što sam morala raščistiti sama sa sobom.

I jesam.

Zatvorila sam se u kupaonu, moje sigurno mjesto, i duboko udahnula. Prestala sam bježati od svojih misli i strahova i pustila ih sve van. Izašli su u obliku suza, jedna za drugom, dok nisam isplakala sve što se isplakati dalo.

Nakon toga, vratila sam se u svoju sobu, u svoj krevet. Zaspala sam. Ne na dugo, ali duboko.

Kada sam se probudila, podijelila sam sa svojim ženama što je sve izašlo s mojim suzama, i dok su mi one čuvale prostor, i slušale me, osjećala sam kako se nešto krenulo mijenjati i događati.

U ruci držeći šalicu toplog, gorkog čaja, smijale smo se zajedno, i dok su moji dečki snivali, osjećala sam trudove.

Osjećala sam kako sam napokon otpustila što sam morala, da bi stres zamijenila ljubav, i da bi ljubav mojoj bebi rekla “vrijeme je”. Trud za trudom, nizali su se. 

Mama mi je pomagala da ih nježno prodišem i olakšala mi je pritisak u svakom.

Moji dečki su se probudili. Sjećam se Zrinovog osmijeha od uha do uha i koliko je samo bio mazan i mirišljav. Kao nikada do tada.

Nakon maženja i priče sa Zrinom, povukla sam se u sobu s Petrom, htjela sam razgovarati i da malo budemo nasamo. Naši zadnji zajednički trenuci prije nego službeno postanemo roditelji dvojici sinova.

Sjećam se polaganih misli, koje je odjednom prekinula potreba da budem baš posve sama.

Zatvorila sam se u kupaonu, pogasila svijetla i pustila si najdražu playlistu, tiho, eto samo malo, da je u pozadini.

Trudovi su postajali intenzivni. Do tada su mi bili i više nego izdržljivi, ali sada…sada mi je bilo sve teže i teže sjediti.

Ustala sam se i naslonila na umivaonik.

U jednom jačem trudu, digla sam se na prste, kao balerina. Nasmijala sam se sama sebi, jer sam znala, iz svog posla/iskustva, da je to onaj trenutak kada je izgon blizu, i trudovi postaju intenzivni. Moje kolegice i ja to znamo nazivati i “bježanje od trudova”.

Ponovila sam sama sebi na glas “Prepuštam se svakom valu”, “Moji trudovi su dio mene”.

Čula sam nježan glas primaljine asistentice … “došla sam vidjeti kako si…”

“Teško je” odgovorila sam. “Ne znam kako uspijemo to tako brzo zaboraviti”.

Nasmijala mi se i položila toplu ruku na leđa. 

Ulovio me trud, najjači do tada.

“Kako ću ja ovo?” pitala sam ju, kao da to nisam već jednom prošla. “Ovo si čekala” rekla je. To mi je dalo takvu snagu. Neopisivu. Jer da, to sam čekala, to sam željela, za to sam se molila.

Nije prošla niti minuta i već je došao drugi trud. Ponovno je položila ruku na moja leđa ali ovog puta mi nije godilo. Ovog puta mi je sve smetalo i samo sam htjela da me svi puste na miru.

Znala sam točno što to znači. Jer mi je identično tako bilo prvi put. Znači da beba stiže.

Čučnula sam i osjetila kako se bebica spušta. Nemamo još puno vremena.

“Odi mi po Petra, reci im da dođu.” Jedva sam uspjela izustiti prije idućeg truda.

Pojavio se u sekundi. “Napuni kadu” rekla sam mu, ali već me preduhitrio. Skinuo je perlator s pipe i pustio vodu na najjače. Kada se brzo punila a naša mala, najmanja kupaona, još se brže zagrijala. Između trudova pogledala sam ga u oči i u intenzitetu svega zamolila ga “reci mi da ja to mogu!”, a on mi je, kao u nekoj humorističnoj seriji odgovorio “možeš ući u vodu!”.

Vidite, u toj maloj kupaoni, i glasnoći vode koje teče na najjače bez perlatora, nismo se čuli, odnosno, krivo smo se razumjeli. Ponovila sam zbunjena “reci mi da ja to mogu!” a on mi je ponovno odgovorio “možeš ući u vodu!”. 

Ponovili smo to još jedanput, onako da zacementiramo taj apsurdan dijalog. Danas se tome smijemo kao jednim od najdražih djela poroda. 

Nisam više mogla čekati, ušla sam u vodu i duboko udahnula. Istog sam trena osjetila olakšanje kada je moje teško tijelo uronilo u tu toplinu vode koja me okruživala. 

Došao je još jedan trud, i primila sam Petra za ruku i rekla mu “reci mi nešto lijepo”. Ovaj put me čuo, jer je srećom, voda bila ugašena.

Rekao mi je “predivna si, moćna si, i ti to možeš”. U tom trenutku osjetila sam kako se glavica spušta i samo sam smireno obznanila “evo ga, dolazi”. 

Tako sam, u kadi u našoj maloj kupaonici, na svijet, po drugi put, donijela sina. 

Izvukla sam ga i odmah stavila na prsa, poljubila u glavu i rasplakala se od neopisive ljubavi. Podigla sam pogled da bih vidjela Petra sa suzama u očima koji čuči kraj kade, a u njegovom naručju Zrin, velikih očiju, s osmijehom na lici, koji je najmilijim glasom pitao “mama, smijem li ga pomaziti?” 

Kada sam mu kroz suze radosnice (najradosnije na svijetu), rekla ”da ljubavi”, i vidjela kako nježno svojom rukom (koja se odjednom činila toliko velikom) mazi ručicu svog malog brata, sve je na ovom svijetu, i u mom srcu, sjelo na svoje mjesto.

Sve nakon toga mi je u maglici. Maglici ljubavi, topline. Suze u očima mojih žena. Maženje u krevetu s mojim dečkima, tople pašte s mesom i mrkvom. Slatki puding i sok od

cikle.

A sada, mogla bih sada pričati o svemu nakon, o tehnikalijama, o drugim detaljima prije i poslije. 

Ali ono što osjećam da želim reći je da me ovaj porod rastavio, kompletno, do zadnjeg atoma.

Pa me sastavio na način na kojeg nikada prije nisam postojala. Napravio me čvršćom, snažnijom, sigurnijom u sebe.

A kada se podvuče crta, kroz sve to najviše pamtim kako ležeći u jednoj ruci držim i dojim Kaira, a drugoj grlim Zrina i razmišljam “Bože, kamoli li čuda da u svojim rukama držim cijeli svijet.”

Anina priča

Sjedile smo na kavi jednog sunčanog jutra kad mi je ona odjednom rekla: “Čuj, trebam ti nešto reći.” Oči i uši su mi narasle za dva broja. “Trudna sam.” Vrisnula sam i doslovno skočila na nju. Kad sam se smirila, izgovorila je još “želiš li fotkati Kairov porod?”. Vrisnula sam još glasnije. “Da, da, daaaaaaa!!”

Mjesecima prije te kave sam počela pratiti strane fotografe i zaljubila se u fotografije poroda, posebice kućnih. Moj feed su ispunjavale fotografije tih čarobnih trenutaka zarobljenih objektivom i duboko u sebi sam osjećala da je to put kojim želim krenuti. Rasplakala sam se.

Ne samo zato što ću napokon dobiti priliku fotografirati kućni porod nego zato što će to biti baš njen porod. Prvi porod koji ću fotografirati će biti onaj od moje divne prijateljice.

Do prije godinu dana se nismo poznavale. Do prije godinu dana je ona bila netko čije sam postove pratila i čitala, zadivljena znanjem koje posjeduje i koje nesebično dijeli s drugima. I onda smo odjednom, ni sama ne znam kako -postale prijateljice. Uvukla mi se pod kožu tako suptilno, a tako snažno. Postala mi je jedna od najvažnijih osoba u životu. Ona koja je na speed dial-u, ona zbog koje se ako treba budim usred noći i odlazim gdje god treba. I sad ću biti uz nju, bilježiti sve trenutke poroda njenog drugog djeteta. Sama spoznaja toga je donijela hrpu uzbuđenja i hrpu odgovornosti.

Hoću li joj uspjeti biti podrška?

Hoću li se snaći u toj situaciji? Biti nenametljiva, a prisutna? Hoću li uspjeti zabilježiti svaki trenutak koji im je važan? Hoće li fotke biti dobre?

Hoće li biti dovoljno svjetla? (fotograf u meni je držao fige na nogama i rukama da bude dovoljno svjetla).

Hoće li Una i Petar biti zadovoljni obradom? Isporučenim fotografijama? Sto misli mi je prolazilo glavom. I odlučila sam u jednom trenutku vjerovati sebi jer ako su mi oni dali to povjerenje, tko sam ja da toliko sumnjam u sebe. Bit će onako kako treba biti. Ja samo trebam dati sve od sebe pa će i fotografije biti dobre.

Spremali smo se na posao kad mi je zazvonio mobitel. Una.

“Hej…mislim da je počelo. Prilično sam sigurna, zapravo. Možeš li doći?”

…

Mjesec dana ranije smo i dečko i ja pobožno pazili da su baterije za fotoaparat stalno pune do vrha, a kartice prazne. Da je oprema spremna.

I odjednom me preplavilo takvo uzbuđenje da sam hodala po stanu izbezumljena, kao da u najmanju ruku -ja rađam.

Uzimala sam random stvari i trpala ih u ruksak. Odjeću viška. Energetske pločice. Gumice za kosu. Vodu. Jabuke. Čarape. Još čarapa (ne pitajte me zašto, iz nekog razloga sam čarape stavila visoko na popis prioriteta. Fun fact – zatrebale su mi kad je u jednom trenutku Zrin prolio vodu po podu). Stigla sam kod nje u roku od pola sata, izgrlila i pozdravila sve redom, raspakirala opremu i počela loviti trenutke.

Unu, staloženu, uzbuđenu, sretnu, mirnu, prisutnu u svakom trudu. Prisutnu u svakom trenutku.

Njenu nježnu interakciju s Petrom i Zrinom. Osmijehe. Zagrljaje s primaljom i doulom.

Uninu mamu Seku koja je poput vrijedne pčele pripremala hranjive obroke i napitke, pospremala stan, masirala Unu, provlačila njenu kosu kroz svoje prste stvarajući

pletenicu.

Atmosfera je bila čarobna. Pomalo sveta. Tiha glazba cijelo vrijeme u pozadini. Mirisi eteričnih ulja i fine hrane, čaja i svježe skuhane kave.

Smijeh, razgovori koji su ispunjavali tišinu, zveckanje posuđa. Zvuk zatvarača mog fotoaparata.

Prolazile su minute koje su se činile kao sati i sati koji su se činili kao minute. Nismo imali pojam o vremenu, nismo gledali na sat, nismo razmišljali o ničemu osim kako biti Uni podrška i kako joj pružiti sve ono što joj u tom trenutku treba. Moćne žene na okupu koje ju ohrabruju, čuvaju joj prostor. Petar koji svojom prisutnošću drži sve pod

kontrolom, primjećuje nju i njene emocije, djeluje u skladu s njima, koji je silno snažan u toj svojoj smirenosti. Zrin koji trči gore dolje s igračkama, veselje, vrisak i igra kojom nas sve uvlači u svoj svijet.

U jednom trenutku sam se prišuljala u sobu da zabilježim trenutak u kojem Una leži pored Petra, a on joj dlan drži na leđima. Mirno je disala, tiho su razgovarali, skoro šaputali. Ta fotografija mi je, moram priznati, jedna od najdražih. Jedna od onih iz kojih je jasno kako u jedan dlan zapravo stane cijeli svijet. Cijela jedna obitelj. Cijela budućnost, snovi i nadanja. Cijeli svemir.

I dok se moja memory kartica lagano punila, stigla je večer. Bio je to jedan od najboljih pidžama party-ja ikad! I najuzbudljivijih! Primalja, doula i ja na jednom kauču, s nogama na stolcima, prekrivene s pet različitih prekrivača. Spavale smo i budile se valjda svakih pet minuta osluškujući korake na katu. Pored mene je bio samo fotoaparat, mobitel daleko na punjaču, po sjenama na zidovima sam pokušavala shvatiti koliko je sati. Bez uspjeha.

Ujutro se Una samo stvorila pored nas. Snene, promukle, potpuno neispavane, ali nimalo umorne- razgovarale smo i smijale se toliko glasno da smo probudile čak i najupornije spavače.

Plavičasto svjetlo je obasjavalo njen trbuh i ruke koje na njemu počivaju. Za mene savršen kadar.

Kadar koji nisam fotografirala – jer sam ga htjela u sebi zapamtiti za zauvijek. I zapamtit ćusigurno to jutro kad mi je moja prijateljica pokazala kako možeš u isto vrijeme biti ranjiv i snažan, miran i nestrpljiv, nasmijan i u suzama.

Jutro kad mi je pokazala koliko toga još nosi u sebi, koliko ljubavi, mudrosti, nježnosti. Kad mi je približila porod i svu ljepotu istog, ljepotu ženskog tijela i snagu koja iz njega proizlazi.

Trenuci Kairovog dolaska na svijet su se događali tako brzo. Srećom – netom prije sam promijenila objektiv, potiho iskomunicirala s doulom detalje u vezi male svjetiljke koja je bila jedino svjetlo u tom trenutku, zauzela na brzinu mjesto i micala se po kupaoni tako da ne smetam nikog – a da ulovim sve. I pritom sam to sve radila plačući. Vjerujte mi – nisam se nikad osjećala tako sitno, a tako moćno. Mogu fotkati dok plačem, u mračnoj i mini kupaoni – what’s your superpower?

I onda odjednom…evo njega.

Mala mrva. Novo biće na ovom svijetu. Moj budući mali prijatelj. Sin mojih prijatelja. Suze su

nezaustavljivo tekle, svima. Stigao je.

U tom trenutku sam osjećala neizmjernu ljubav, čast, i vječnu zahvalnost Uni i Petru jer su mi dali ovu priliku i pružili svo to povjerenje. Nešto što ću pamtiti cijeli život.

Porod malenog Kaira kojem ću (to sam doznala tjedan dana kasnije) biti i krsna kuma. Vječno, vječno zahvalna. A do prije godinu dana se skoro nismo ni poznavale…

Život zaista ima neobične načine da te spoji s dušama koje znaš oduvijek. I ponekad ti one

pomognu pronaći put kojim želiš ići.

Put kojim ja kao fotograf želim ići je dokumentiranje ženske snage. I beskrajne ljubavi prema životu.