Kopanje po smeću i kako smo saznali da ćemo biti roditelji

15.05 će meni zauvijek biti datum kada sam ugledala pozitivan test za trudnoću misleći da je to nešto što za mene jednostavno nije suđeno. Taj dan je bio pun emocija, a zapravo i poprilično komičan, i iako možda sreća i blagostanje nije istog trena zakucala na vrata, datum je bitan i vječno ću ga pamtiti.

Dan je krenuo kao i svaki drugi. Sjećam se da sam taj dan radila do 14 i nakon toga jurila doma da nešto pojedem i da se spremim za jedno druženje (Harry Potter pub quiz u Cat caffeu, ako vas je zanimalo).

Nekoliko mjeseci prije toga smo Petar i ja odlučili da pokušam jednom hormonalnom terapijom potaknuti jajnik na rad ali ja sam nekako to stalno odgađala jer me bilo strah ponovno igrati se s hormonima (punih sam jedanaest godina bila na hormonalnoj terapiji i nije baš bajno bilo). Tjedan dana prije toga sam na pauzi pila kavu i gledala kako se centrom šeću mame s bebicama i rekla ok, moram probat’. Podigla sam prvu kuru terapiju i po naputku doktorice čekala 3. dan ciklusa. Međutim ciklus je kasnio, kao i uvijek. Već sam navikla da nema pravila. Ponekada urani, ponekada zakasni, neke periode je uopće niti nema…naučila sam se ne zamarati s tim. Doktorica mi je rekla da mogu krenuti s terapijom bez obzira na to što kasni ali da moram napraviti test na trudnoću “just in case” jer terapija može biti štetna na postojeću trudnoću. Vjerujem da vidite u kojem smjeru idem s ovim…

Došla sam doma s posla prije Petra i usput skoknula do ljekarne. Tražila sam najjeftiniji test za utvrđivanje trudnoće kojeg imaju. Nije mi imalo smisla davati novce na nešto za što sam znala da će biti negativno. Radila sam to reda radi dok mi je džepu jakne bila kutija s lijekovima koje sam trebala krenuti piti. Tako dođem ja brzinski u stan, pojedem, presvučem se, napravim test, ostavim ga sa strane, krenem se šminkat’, uzmem test, vidim plus, bacim u smeće, vratim se šminkanju, vidim poruku od Petra da me čeka dolje, obuvam se, izlazim iz stana.

Kad ono…ček ček ček…je l’’ to bio plus? Plus je pozitivno jelda? Ili? Ne znam, nisam se potrudila pročitati upute. Realno kad većinu života misliš da ne možeš imati djecu vjerojatno ti ni plus istetoviran nasred čelendre ne bi dovoljno očit znak.

Stajala sam kratko pred liftom i brže-bolje se vratila u stan i pomahnitalo krenula kopati po smeću. Znam, jako glamurozno.
Čak sam sjedila na podu dok sam tražila kutiju u koju sam sve pomno vratila i onda zgurala u dno kante za smeće jer nisam htjela da Petar ne vidi (nisam ga htjela zamarati s tim da sam radila test jer sam “ZNALA” da će biti negativan, hah).
I evo ga opet. Plus je tu. Ok, čitaj upute. Da…trudna sam. Nemoguće.
Još jedna poruka stiže “je l’ sve ok? Čekam te tu dolje.”
Sjećam se da sam izustila neki čudni zvuk…jako visokofrekventni “hmph”, i tako sam hodala po stanu kao muha bez glave ponavljajući “hmph”.

Misli su mi bile svuda. Sreća, uzbuđenje, nevjerica, strah. Da kažem Petru? Što ako je lažno pozitivan test? Samo će se bez veze ponadati. Ok, prešutit’ ću. Barem dok ne odem na pregled.

!“hmph”!

Sama sam se sebi nasmijala znajući da vjerojatno neću moći to zadržati za sebe, pa je odluka pala na to da vidim kako se osjećam i onda odlučim. Čeka me dolje, ne smijemo kasniti, moram požuriti!

Sjećam se da mi je na pamet palo kako sigurno ima 5000 Pinterest fora načina da se mužu obznani trudnoća i kako nije fer da mi baš niti jedna u tom trenutku pada na pamet. Uzimam test i vidim na stolu kutiju od Petrovog sata, vadim sat, stavljam test unutra…ok, perfect fit. Idemo.

Čekam lift i sama sebi ponavljam “hmph”. U liftu me pozdravlja susjed, “dobar dan, kako ste danas?”…moj odgovor !“hmph”!

(Čovjek vjerojatno dan danas misli da sam luđakinja)

Vidim Petra u autu i srce mi kuca sto na sat. Neću mu reći ipak, odlučila sam. Nema smisla dok ne znam sigurno, vjerojatno su moji ludi hormoni nešto zeznuli i test je lažno pozitivan.
Sjedam u auto i pita me “hej jesi ok, dugo te nema”…odgovaram sa “hmph”…on pali auto i kreće.

Nakon 3 sekundi izlanem “please zaustavi auto, imam nešto za tebe”. Gleda me blijedo i pita ponovno jesam li uredu. Kimam glavom i vadim kutiju “evo ti poklon”.

Uzima kutiju u ruke i s osmijehom na licu me pita ako sam mu popravila sat, kako lijepo od mene, on stalno zaboravlja. Ja ga gledam i samo ponavljam otvori, otvori.

Čovjeku je trebalo 5 punih minuta da otvori jer je kutijica zapela. Najdužih prokletih 5 minuta mog života. Nikad u životu nisam nervoznija bila, gore nego kad dođeš u školu a prvi sat je ispit iz kemije na koji si zaboravila i nisi učila.
Već sam mu trgala kutijicu iz ruke i govorila pusti ja ću otvoriti, ali je bio tvrdoglav i kao sad iz principa će on otvoriti.

Otvorio je. NAPOKON.

Pogledao je u tišini, vidjela sam taj tren kad je shvatio što je to, oči su mu se fokusirale pa zasuzile. Pogledao me i rekao “please se nemoj šaliti s tim, ako me zajebavaš sad nisi smiješna”.
“Ne bih se zajebavala s tako nečim Petre”.
I to je to, suze, grljenja, nevjerica. Pa kako, koliko dugo? A ja sliježem ramenima i ponavljam “Ne znam..”

Iduće pitanje je bilo što ćemo sada, na što sam ja rekla…pa idemo na pub quiz. Gledao me kao da sam luđakinja a ja sam samo ponavljala da si moram dat vremena da mi sjedne to a i da ne možemo sad otkazati dogovor.
Nakon vožnje u šutnji gdje Petar nije skidao osmijeh s lica…otišli smo se naći s curama, popili kavu, družili se. Išla sam zapalit’, uzimam dim, gasim cigaretu…za svaki slučaj…

Skoro smo i pobijedili na kvizu, a ja sam bila toliko ufurana u pitanja da sam na tren i zaboravila na plusić.
Kada je nagrada dodijeljena (nažalost ne nama heh), pita Petar što ćemo sada, a ja nonšalantno, “ajmo svi na još jednu kavu”. Frendice su pristale a Petar me gledao u čudu…ja sam i dalje glumila da se ništa nije dogodilo.
Sjedimo svi, ćaskamo, a Petar i ja se dopisujemo dok sjedimo za istim stolom:

-“što ćemo sad?”
-“kako misliš?”“i dalje sam trudna”
-”idemo reć svima”

“ne dolazi u obzir”

“zašto?”

“vjv je lažno pozitivan test, uzela sam najjeftiniji. A i da nije, ne smije se ništa govoriti prva 3 mjeseca”
-”zašto?”
-”ne znam”

-“idem kupiti najskuplji test kojeg imaju, idemo do tvojih pa do mojih, ako je pozitivan i taj reći ćemo im, ako nije glumit ćemo da se ništa nije dogodilo”
-”ček kaj??”
…čovjek se ustaje, kaže sorry cure boli me glava idem skoknut’ do ljekarne po aspirin. Suptilan Petar, ja to ne bih mogla tako chillerski odraditi.

Tako je na kraju i bilo… prije točno godinu dana… gledali smo 2 plusa na 2 testa (i nakon poziva mojoj doktorici koja je bila u čudu skoro kao i mi), dijelili tu sreću s našim roditeljima. Sjećam se isječaka tog dana, najviše emocija. Te nevjerice, te sreće, tog straha, tog uzbuđenja.
Sjećam se kako me brinulo što ako nije istina, a Petar se razveselio, sjećam se kako sama sebi nisam dopustila da se uvjerim potpuno, a kamoli da se razveselim kako treba.
Ali sada, kad se sjetim svega, prokopala bih još milijun vreća smeća samo za taj osjećaj čuda koji se dogodio 15.05.2018.

S ljubavlju,