Marinino pozitivno porođajno iskustvo

Petnaesti je siječnja 2020., sedam ujutro. Suprug i ja se spremamo za odlazak na još jedan pregled u bolnicu budući da mi je termin poroda bio 11.01. Osjećam blago zatezanje u području trbuha i leđa i sjetim se da sam isto osjetila u dva navrata i tijekom prethodne noći. Preplavi me nada da su to napokon trudovi i početak mojeg poroda. Već sam i psihički i fizički iscrpljena od iščekivanja, pohođenja poliklinike svaka dva dana, ogromnog trbuha, viska kilograma i praćenja bebinih pokreta.

Dolazimo na pregled gdje, već uhodano, prvo obavljam CTG koji zaista očitava trudove, zatim slijedi vaginalni pregled, a ovog puta i ultrazvuk obzirom da mi isti nije rađen gotovo petnaest dana.

Liječnica navodi da je vidljiv lagani manjak plodne vode i nešto lošiji protoci pa iz predostrožnosti predlaže da me zadrže u bolnici. Budući da već imam lagane trudove, prvo mi rade non stress test s dripom da vidimo kako moje tijelo i beba reagiraju.

Zaprimaju me na odjel, muž odlazi kući, a zatim mi rade navedeni test. Liječnica je zadovoljna našom reakcijom na drip, sad samo moramo malo pričekati da se trudovi ustale i da se još malo otvorim. Šećem po odjelu, kupujem si kavu i čokoladice. Prilično sam smirena, jako uzbuđena i malčice prestrašena. Sjedim u sobi s tri cimerice i slušam priče o tuđim ne baš lijepim porodima pa pokušavam razgovor okrenuti u drugom smjeru. Zatim me oko 14 sati ponovno vaginalno pregledavaju i utvrđuju da sam sa svojih 5 cm otvorenosti spremna za rađaonu. Brzo zovem muža da se vrati u bolnicu.

Pred rađaonom me čeka moja primalja Ivana, predstavlja mi se i pozdravlja, daje mi klistir i upućuje me u wc i tuš. Sad je već u meni pravi koktel emocija, jako sam nervozna, uzbuđena, sretna, preplašena, sve istovremeno.

Nakon obavljenog tuširanja, stiže moj suprug i oko 15 sati zajedno ulazimo u boks gdje me spajaju na CTG i daju drip. Odmah najavljujem da želim uzeti epiduralnu, no babica me pokušava odgovoriti od te ideje jer na prilično jake trudove koje CTG očitava ja navodim da me malo boli, ništa strasno. Govori mi da je nepotrebno uzeti epiduralnu ako očito imam visok prag tolerancije na bol. Međutim, iz nekog svog straha od svega kasnije, ja i dalje inzistiram na epiduralnoj i ona zove anesteziologa. U međuvremenu malo skačem po pilates lopti, malo šećem, malo ležim, zezam se s muzem, pijuckam vodu, kad stigne trud zajedno ga prodišemo, no sve je to vrlo podnošljivo i ništa strašno. U međuvremenu dobivam i epiduralnu.

Oko 17 sati počinju puno češći i bolniji trudovi, a epiduralna djeluje na način da na lijevoj strani tijela na osjećam apsolutno ništa, dok na desnoj strani i dalje potpuno i vrlo intenzivno osjećam svaki trud. Taj period poroda je bio vrlo bolan i tad mi već više nije bilo do šale niskim, dapače i muž i primalja i svako živo bice na planeti mi u tim trenucima neopisivo ide na živce.

Srećom, to nije trajalo tako dugo, nekih sat i pol, kada se javlja nagon za tiskanjem. Stiže liječnik, dižu mi noge, slušam upute i tiskam najjače sto mogu. U jednom trenutku u boksu kraj sebe čujem plač jedne bebice (koja će mi za nekoliko sati biti cimerica) i iz toga izvučem snagu za kraj. Pomislim kako ću za nekoliko minuta tako i ja ćuti svoju bebu.

I zaista, nekoliko minuta kasnije točno u 19 sati sobom se prolomi glasni plač naše djevojčice, a sinkronizirano s njom, ja počinjem plakati, samo ipak nešto tiše. Odmah ju stavljaju na moja prsa, krvavu i smežuranu, a meni najljepšu na svijetu. To je naše dijete, tako željeno, tako voljeno još od trenutka kada se moj test za trudnoću zaplavio jednog sunčanog svibanjskog jutra, a muz i ja počeli skakati u kupaonici. Ta mala nakupina stanica sada je na mojim prsima, s nama je, živa, zdrava i glasna. Puštamo da pupčana vrpca otpulsira do kraja. Mene šivaju, nju mjere, važu, pregledavaju, a zatim počinje naš prvi podoj. Nakon njega i njezinog prvog mekonija koji je prekrio i mene i plahte i mladu gospođicu, peru ju i oblače te ju daju mužu dok ja ležim, i dalje nekako nesvjesna da sam zaista rodila tako brzo i lako i da je ona zaista tu s nama.

Cijelo osoblje Riječkog rodilišta je bilo divno prema nama kako na samom porodu, tako i u sljedeća tri dana koja smo provele u bolnici. Dojenje smo uspješno uspostavile unatoč početnim bolovima i ranicama zbog pogrešnog hvata te u njemu uživamo i danas, jedanaest mjeseci kasnije.

Oporavak je trajao neko vrijeme, ali sam srećom imala svoju malu vojsku pomoćnika. Mama i suprug su naizmjenično koristili godišnji odmor pa sam nešto vise od tri tjedna imala sve skuhano, očišćeno i pripremljeno te sam se mogla potpuno posvetiti mojoj djevojčici, ležati s njom i oporavljati se. Nekih petnaestak dana nakon poroda počela sam normalno sjediti i šetati po susjedstvu. Prve asocijacije na babinje su mi ogromni postpartum ulošci, bolne bradavice, domaće juhice i lešada, kompoti, maratonski podoji, zadivljeno buljenje u nju dok spava, suze sreće koje su svako malo i nenadano provaljivale iz mene, prekrasan miris njezine koze i ne tako prekrasan miris mojih majica izmrljanih izbljucanim mlijekom.

Moj porod bio je pravi suvremeni, izrazito medikalizirani porod s dripom, epiduralnom anestezijom, epiziotomijom, ali je bio vrlo brz za prvorotkinju, prilično podnošljiv, manje bolan nego sto sam očekivala (čak i unatoč tome sto epiduralna nije djelovala kako je trebala) i naposljetku- izrazito emotivno i prekrasno iskustvo.

Marina