Moj kućni porod

Već par dana nakon poroda zapisivala sam to iskustvo. Na papir, u mobitel, mentalne zabilješke. Sve kako nikada ne bih zaboravila meni najemotivniji dan u životu. Pročitala sam jedan citat koji kaže da se rođenjem djeteta rađa i majka, da je žena postojala i prije, ali da je majka nešto potpuno novo. I evo iskreno, zaista vjerujem da sam se i ja taj dan rodila zajedno sa Zrinom.

Zašto mi je onda toliko dugo trebalo da objavim sve te svoje misli? Mogu sada reći da nisam imala vremena, što nije baš istina, a ne mogu cijeniti iskrenost kao vrlinu ako se i sama ne trudim priznati stvari takve kakve jesu. Moja priča o porodu je meni osobno toliko snažna, toliko mi znači, da ju sebično nisam htjela dijeliti. U mojoj glavi je to bilo moje, samo moje i nisam htjela da mi “netko to oduzme”. Zvuči smiješno znam, ali sam kroz par mjeseci pisanja shvatila da će se uvijek naći ljudi koji se ne slažu, ili ljudi koji će komentirati svakojake gadosti iz tko zna kojih razloga, i koliko god sam naučila odmahnut glavom na njih, porod je ipak nešto intimno, nešto posve osobno i tu je strah puno veći. Dodatan “teret” mi je predstavljalo to što sam imala neklasičan porod (kod nas, u svijetu je to normalno, ali eto…) a to je da sam rodila doma, i to ne jer se tako poklopilo, nego zato što sam to željela. U prijašnjem postu (ovom tu) sam napisala zašto smo donijeli tu odluku, pa neću sada ponavljati razloge. Samo želim reći kako ovu priču dijelim s vama jer nakon što je skraćena verzija izašla u časopisu Mama i beba, stigla je navala pozitivnih komentara i divnih priča prekrasnih žena. Zato sam odlučila podijeliti svoju priču, u nadi da ću približiti kućni porod i možda potaknuti da se neke promjene kod nas uvedu kako bi to bilo lakše, sigurnije, a i da žene mogu imati pravo odluke kako i gdje će roditi, tako da je poprilično simbolično što tekst izlazi danas, na dan žena.

Moj porod

Stvari su se pokrenule dan prije samog poroda, na Štefanje, jedan prekrasan lijeni dan, jedan od onih najljepših.

Izležavanje po kauču u udobnim pidžamicama, fini ostaci Božićne gozbe, trashy Božićni filmovi na Netflixu i puno maženja. Ideala.

Jedini minijaturan detalj koji je malo uništavao tu cijelu sliku su bili moji “lažni” trudovi koji su trajali skoro pa cijeli dan. Nisam se previše zamarala njima jer su mi svi rekli da je to najnormalnija stvar, imam još 2 tjedna do termina, bilo je i vrijeme da krenu. Bilo ih je i teško shvatiti ozbiljno jer je više bio osjećaj pritiska nego bol tako da nisam ni bila sigurna jesu li to lažni trudovi ili samo posljedica malo pretjeranog uživanja u blagodatima francuske salate. Nije to bio jedini “simptom” poroda kojeg sam zanemarila. Naime cijeli dan sam skakala do WC-a, za rekordnih 11 puta (hinthint, ne mislim na malu nuždu), ali sam i to prepisala Božićnim delicijama koje sam poharala u zadnja tri dana. Sjećam se da se Petar čak šaljivo smijao “to se čistiš za porod” dok je pripremao toplu kupku za opuštanje. Smiješan detalj (koji će bit zabavan kasnije) je to što je Petar zabunom u kupku stavio Lush masažnu pločicu sa šljokicama, misleći da je to pjenušava kupka. I tako dok smo se opuštali, (masni od karite maslaca otopljene pločice) sam u šali rekla kako bi bilo super da sad odmah rodim tu u kadi jer mi se više ne da biti plavetni kit…ooo da sam samo znala.

Nakon kupke i odgledanog zadnjeg filma (i još malo pojedene hrane), uputila sam se u krevet (negdje iza ponoći), dok je Petar raspremao par stvari u kuhinji i ribao kadu od šljokica. Taman sam se fino namjestila, pokrila mekanom dekicom i okrenula na bok, kad sam osjetila nalet tople vode među nogama. Kada kažem nalet, to ozbiljno i mislim, baš onako hollywoodski, natopljen krevet. Odmah sam znala da mi je pukao vodenjak i istovremeno sam bila iznenađena, uzbuđena i sretna. Pozvala sam Petra koji je po mom tonu odmah skužio da se nešto događa i onda sam se od naleta emocija smijala narednih 10 minuta (na njegovu sveopću zbunjenost).

Istog trena smo poslali poruku babici (da zna kako bi mogla krenuti do Hrvatske na vrijeme) i javili mojoj douli. Svi su bili sretni i uzbuđeni, nije me nimalo bilo strah, izmjenjivali smo poruke cijelo vrijeme i tako su me podigle na novu razinu veselja. Rekle su mi da ako nema trudova da se pokušam odmoriti malo a čim mi krenu trudovi da ih mjerim i javljam im sve. Obzirom da trudova nije bilo ja sam se brzinski istuširala, obrijala (imam čudne prioritete, znam) i lagano vratila u krevet i odmarala dok je Petar malo pospremao stan da bismo mogli pripremiti bazen za rađanje. Porod u vodi mi je bila velika želja tako da sam bila jako sretna kad sam saznala da babica ima svoj bazen sa svom opremom, obzirom da mi u stanu imamo malu kadu a htjela sam mogućnost kretanja ako ću to željeti. Tu sam negdje i nazvala svoju mamu da joj javim, obzirom da je htjela dežurati ispred zgrade koliko god će biti potrebno.

Petar mi se ubrzo pridružio (u friško presvučenom krevetu) i tako smo zagrljeni zaspali. Oko 5:30 ujutro me probudio trud, poprilično slabašan, čak nisam ni bila sigurna jesam li ga umislila ili ne. Nisam htjela još buditi Petra tako da sam uzela mobitel, skinula aplikaciju za mjerenje razmaka između trudova i nakon par dosta razmaknutih javila svima da znaju i kroz sve to nekako prospavala.

Kad se lagano Petar budio sam od sebe i od uzbuđenja, odlučila sam ući u kratku toplu kupku. Prije poroda smo dugo čitali i istraživali i zajedno došli do zaključka da je najbitnije da ne bude nikakve panike, nego da ostanem što više opuštena kako bi se oksitocin lučio a tijelo odradilo što god treba, u svom tempu. Prvi normalniji trudovi krenuli su oko 07,07:30 i tada je moja divna doula već bila uz mene, zajedno sa smirenim Petrom, a babica je bila na putu.

Osjećala sam se kao kraljica, nakon kratke kupke sam se prebacila u naš krevet. Sunce je taman izlazilo a nebo je bilo prošarano svim nijansama narančaste i ružičaste, baš smo komentirali kako dugo nije bio tako divan izlazak sunca (a možda se samo ne budimo dovoljno rano, ali je u tom trenutku bilo baš čarobno). U difuzoru je bilo eterično ulje lavande i ylang ylanga, u pozadini se puštala opuštajuća zen glazba (Indian wind chimes, ako vas je zanimalo). Jela sam narezanu jabuku i pila vodu s medom, dok mi je sa svakim trudom doula masirala leđa mješavinom bademovog ulja i eteričnog ulja muškatne kadulje, a Petar mi je za to vrijeme mazio stopala i govorio mi kako sam divna, kako mi super ide. Sve je oko mene bilo tako toplo, i fino mirisalo da sam i između dužih trudova i malo zaspala. Dok nije bilo trudova smo pričali o svakakvim temama (iako da me sada netko pita ne bi se mogla sjetiti o kojima), a kroz trudove sam disala i prepuštala im se, što mi realno nije bilo teško jer mi se nisu činili preintenzivni a i doula mi je svojom čudesnom masažom olakšavala svaki trud (Petar i ja smo se šalili da su to sigurno neke čarolije), kroz neke sam jaukala, kroz neke polu-pjevala i bez obzira na to što sam vjerojatno zvučala kao manijak imala sam nula srama i samo sam radila ono što mi se u tom trenutku radilo.

Oko 9 me ulovio jedan malo jači trud i imala sam se potrebu malo prošetati, pa malo prisloniti od krevet, pa od zid, pa otići na WC…i sve sam to napravila opušteno, polako i u svom ritmu.

Odjednom me ulovio još jedan jaki trud i brzo sam otišla u kupaonicu jer sam bila uvjerena da će me protjerati na veliku nuždu. Lažna uzbuna, kako sam se vraćala u sobu me uhvatio još jedan, pa sam se naslonila od zid i doula mi je prišla s leđa, dlanovima obgrlila moje bokove i nekako ih stisnula prema trtici tako da me trud samo prošao kao da ga nije ni bilo (doule ljudi moji, they know stuff).

U mojoj glavi je bilo, aha, ovo su znači pravi trudovi, čeka me još barem par sati ovog , moram priznati nije mi bilo svejedno i već sam počela razmišljati kako ću ja to izdržati. Legla se na bok i ponovno osjetila jaki trud, i potrebu za WC-om, pa sam se opet ustala. Lažna uzbuna po drugi put, što nije bilo čudno s obzirom na čišćenje dan prije. Petar me tada pitao želim li da mi pripremi kupku u kadi da se malo opustim dok se bazen i sve ostalo pripremi. Znala sam da ću u vodi, pogotovo toploj, puno bolje podnijeti trudove pa sam odmah pristala. On je brzo napunio kadu dok me doula nježno bodrila i ohrabrivala. Sjećam se da sam joj govorila “Ja ne znam mogu li ja to, mislim da ja to ne mogu” i ona mi je samo ponavljala kako sve super ide, kako su svi tu i kako je ovo tranzicija i da gore od ovog neće biti, sve ide po planu. Kako u nju imam potpuno povjerenje tako da sam se počela smirivati i fokusirala se na svoje disanje. Nakon par minuta svjesnog disanja sam već bila u svom svijetu i čula sam samo njezin i Petrov glas koji su me umirivali.

Ušla sam u kadu i automatski sam se bolje osjećala, toplije, sigurnije, opuštenije. Kao da sam odjednom manje teška, kao da se pritisak olakšao.

I eto ga opet trud, ovaj je bio najjači dosad, ali prošao je i on a ja sam bila u svojoj kadi, okružena toplinom, finim mirisom lavande i zen glazbom. Još jedan trud ali je s ovim moje tijelo tiskalo, i kad kažem tiskalo to i mislim. Osjećaj nije bio kao da sam ja tiskala, ovo je bilo jače od mene, i odjednom sam osjećala snažan pritisak i oštru bol. Znala sam u tom trenutku da je glavica izašla i odmah sam ju išla primiti rukom, znam da sam pitala “i što sad?” Samo sam čula glas koji mi je rekao super, super, probaj malo čučnuti, poslušala sam glas, čučnula, još jedan trud i odjednom je u mojim rukama bilo moje dijete. U 09:28 , 27.12.2018. Prislonila sam svog sina na prsa, a on je malo podigao glavicu i pogledao me, zatim zatvorio te svoje tamne oči i samo ležao na meni, na glavici sam mu vidjele 3 šljokice od one masažne pločice i znam da sam razmišljala kako mi je dijete rodilo šljokasto. U tom trenutku svijet je nestao, ničeg oko mene nije bilo osim tog malog toplog stvorenja na mom srcu. Ljubila sam mu glavicu i pjevala mu, suze su mi išle niz lice bez prestanka. Sjećam se da sam mu pjevala “you are my sunshine…” ali da mi je glas toliko pucao od emocija da pola riječi nisam izgovorila kako treba. Odjednom sam počela primjećivati da nisam sama sa svojim sinom, iznad sebe sam vidjela Petra s osmijehom od uha do uha i suzama u očima, cijelo vrijeme je ponavljao kako sam savršena, kako sam sve to savršeno odradila, da vidim kako imamo prekrasnog sina, čučao je kraj nas i ljubio nas oboje. Počela sam dolaziti sebi i vidjela sam doulu i babicu kako nas gledaju s osmijehom i suzama u očima a Antonela je bila naslonjena na okvir vrata i rekla je “koja si ti lavica”, neću to nikada zaboraviti jer sam se tako i osjećala, kao lavica, najsnažnija ikada. Babica mi je rekla da je sve super, da ne brinem i da si slobodno uzmem još trenutak. Zatim je prišla i nježno pregledala Zrina, i onda mene. Još sam par trenutaka ostala u kadi, u toplini, sa svojim sinom na prsima i mužem kraj nas.

Kada sam bila spremna ustala sam se sa Zrinom u rukama i izašla iz kade gdje su me lagano brisali, i pomogli do spavaće sobe gdje su pripremili krevet za mene (sa svih 500 slojeva i sterilnim materijalima). Legla sam, krenula hraniti Zrina i zaljubljeno pričala s Petrom o tome kako je sve prošlo prekrasno. U međuvremenu sam osjetila još jedan mali trud, nalik onim lažnim. Nakon par minuta sam porodila posteljicu (iako sam iskreno u tom trenutku potpuno zaboravila da se i to mora haha). Babica me pregledala, javila mi divne vijesti da nije ostalo ništa posteljice, da nisam popucala, da ne treba niti jedan šav i da sve izgleda super. Tako smo bili neko vrijeme, u tom jednom divnom balonu apsolutne istinske sreće.

Nakon nekog vremena osjetila sam da bih htjela na WC, tako da je babica Zrina prebacila Petru na prsa da se oni malo upoznaju (i malac se odlučio prvi put u životu baš pokakati na tati hehe), a meni su pomogli da se istuširam, obučem u mekanu pidžamu i namjestim natrag u lijep, očišćen i pripremljen krevet. Osjećala sam se odlično i fizički i psihički.

Kada sam se vratila u sobu, ponovno su mi dali Zrina koji je samo htio papati i primijetila sam da su ga očistili, sad sam mu mogla bolje vidjeti lice i ponovno sam bila u svom zaljubljenom balonu. Kada je pupčana vrpca otpulsirala do kraja (što je bila moja želja), Petar ju je prerezao, i babica je to sve lijepo riješila dok sam ja duboko disala i pokušavala shvatiti što se sve dogodilo danas. Onda su ga izmjerili i izvagali, stavili mu tetra pelenicu i objasnili kako paziti na pupak. Još jednom su mene pregledali od glave do pete i onda nam dali malo prostora da uživamo u našem sinu, ali su i dalje bile tu, cijeli dan, što god da treba.

Ubrzo su se pojavili naši roditelji, novopečeni bake i djedovi, kako bi upoznali svog unuka, oduševljeno smo im pričali kako je sve divno prošlo, kako mali nije mogao dočekati da izađe pa je došao na svijetu u našoj kadi, a njega su svi oduševljeno gledali kako je miran i najljepši na svijetu. Ja sam bila ludo gladna i žedna pa su mi svi samo nosili hranu a ja, Zrin i Petar se nismo pomaknuli iz našeg kreveta.

Tako je izgledao moj porod, moj prekrasni porod, iskustvo koje nikada neću zaboraviti i koji me ispunio s toliko sreće. Nakon svih strahova, svog strepljenja, doživjela sam nešto čarobno što je teško riječima opisati. Nadam se da sam uspjela prenijeti dio emocija koje sam taj dan osjetila i s vama podijeliti jednu pozitivnu priču o porodu koja me promijenila. Znam da nisu svi detalji tu jer neke i zaboravim, nekih se kasnije sjetim, neke nisam niti primijetila, ali oni najbitniji su tu.