Opstetricijsko nasilje = seksualno zlostavljanje

TRIGGER WARNING/UPOZORENJE  *tema seksualnog nasilja i opstetricijskog nasilja*

Ovaj tekst piše se već dugo. Jednako tako dugo i stoji i “skuplja prašinu” jer nikako da sama sebe posložim kako bih ga objavila. Svjesna sam težine ovog teksta i ovo teme, svjesna sam i reakcija koje će proizaći, no baš zato ga moram objaviti, jer je krajnje vrijeme da stvari zovemo njihovim pravim imenom.

Jedan dodatan poticaj da objavim ovaj tekst proizašao je iz razgovora s prijateljem iz Egipta, koji radi kao liječnik te je neko vrijeme radio na ginekologiji. Ušli smo u razgovor o porodu, obzirom da je to velik dio mog posla i nisam očekivala da ćemo se složiti jer sam već prije znala da Egipat ima jednu od najvećih stopa carskih rezova u svijetu. Pitao me iskreno što mislim o carskom rezu i rekla sam mu da mislim da je odlično da imamo to znanje u težim patologijama kada je zaista potrebno, ali smatram da se zloupotrebljava. Složio se sa mnom i rekao kako je kod njih jednostavno carski norma, da žene rijetko rađaju vaginalno i da se često pita što je gore, oporavak od carskog ili oporavak od epiziotomije. Spomenuo je kako se žene uglavnom odlučuju za carski baš da izbjegnu epiziotomiju i da ga zato to zanima jer ga brine ta visoka stopa carskih rezova. Rekla sam da postoje puno bolji načini da se epiziotomija izbjegne nego operativni zahvat, i da je zapravo rijetko uopće potrebna, na što me zbunjeno pogledao i rekao epiziotomija je rutinsko pravilo kod vaginalnog poroda. Ostala sam u šoku. Rekao je da njih uče da žena ne može vaginalno roditi bez epiziotomije i to je standardna praksa čim žena dođe u rodilište ako se radi o vaginalnom porodu. Postala mi je muka. Zajednička prijateljica koja je sudjelovala u tom razgovoru je samo nadodala “pa da, to je jednostavno tako, to je normalno, svi to znamo.”

Ta zadnja rečenica razlog je zašto sam odlučila objaviti ovaj tekst. Jer vidite, mi se užasavamo na ideju da ti je jedini izbor u porodu epiziotomija ili carski, ali nisu oni zapali u takav mindset preko noći. Nego vremenom, medikalizacijom poroda, normaliziranjem opstetricijskog nasilja i prihvaćanje toga kao dio svakodnevice. A to radimo i mi.

To vam je kao ona priča o žabi i vodi koja ključa. Ako bacite žabu u kipuću vodu ona će odmah iskočiti, ali ako je staviti u običnu vodu i malo pomalo zagrijavate dok voda ne postane kipuća, žaba će se navikavati, mislit će da je to normalno, neće pokušavati pobjeći i na kraju će tako dočekati svoju smrt. Problemi i nasilje koje se događa SVAKODNEVNO u našim rodilištima nisu nastali preko noći, nastalo je malo pomalo, kao voda koja se malo po malo zagrijava dok ne proključa. Zato smo ju prihvatili, zato smo ju normalizirali, i to je ono što dovodi do najvećeg problema, i to je najveći razlog koji stoji iza pisanja ovoga teksta. Da to više ne normaliziramo, i da stvari nazivamo njihovim pravim imenom.

Ovo je moj prvi tekst s “trigger warningom” odnosno s upozorenjem, jer mi ga je osobno bilo teško pisati, a vjerujem da će ga mnogima biti teško i čitati pa smatram da je to bitno odmah napomenuti na početku ako netko želi izbjeći moguće okidače.

“Oduzeo mi je ljudskost”

Bila sam na kavi s prijateljicom. Nismo se baš dugo vidjele, par godina čak, i kroz priču došle smo na temu poroda, što je tema o kojoj zbog prirode svog posla pričam svakodnevno. Pitala me može li mi ispričati svoju priču jer jedina osoba koja zna što se dogodilo je njezin muž, a neke je “detalje” prešutjela i njemu jer je vidjela da mu teško pada. Priča je bila teška, bolna. Nažalost kao doula, čula sam puno takvih priča, ne bih vam znala reći ni koliko. Vidjela sam joj u očima da još uvijek, godinama poslije, ima ogromnu količinu boli, tuge i srama. Zatim mi je rekla jednu rečenicu vezanu za doktora koji joj je “vodio” porod, a ta rečenica je od velike važnosti. “Oduzeo mi je ljudskost.”

Istog trena vratila sam se unatrag 6 godina kada mi je druga bliska prijateljica rekla da je bila silovana. Rekla mi je istu tu rečenicu. Istu.Tu.Rečenicu. Istu. “Oduzeo mi je ljudskost.”

Kada uspoređujemo opstetricijsko nasilje sa seksualnim zlostavljanjem ili silovanjem, puno ljudi odmah kreće u napad. “To dvoje je neusporedivo” kažu, “gle porod se treba preživjeti”, “oni su doktori, mora ih se slušati”.

No opstetrijsko/ginekološko nasilje je zapravo sustavno seksualno zlostavljanje. Teško je to prihvatiti, pa je lakše odmahnuti rukom i reći da su te neke radikalne izjave, no dati ću vam par primjera pa sami zaključite.

Ponavljam !Trigger warning/Upozorenje!

Situacija A1:

U seksu s dečkom, dečko bez tvog znanja i pristanka napravi nešto užasno bolno za tebe, jako krvariš, jako te boli, kažeš mu da prestane a on kaže: “a sad je već gotovo” i ignorira te.

Što je to? To je seksualno zlostavljanje.

Situacija A2:

U rodilištu ti, bez tvog znanja i pristanka, škarama zarežu međicu (od vaginalnog otvora prema anusu). Jako krvariš, jako te boli. Kažeš doktoru da prestane a on kaže “a sad je već gotovo” i ignorira te.

Što je to? To je seksualno zlostavljanje.

Situacija B1:

Profesor na faksu prisiljava te i nagovara na seksualne odnose. Ti ne želiš. Kaže ma nije to ništa, samo par prsta. Odbiješ. Profesor iskoristi svoj autoritet da te prisili.

Što je to? To je seksualno zlostavljanje.

Situacija B2:

Doktor te u rodilištu za vrijeme poroda prisiljava na vaginalni pregled (nerijetko pred studentima i drugim medicinskim djelatnicima). Ti ne želiš. Odbiješ (što je tvoje pravo). Kaže ma nije to ništa, samo par prsta. Opet odbiješ. Doktor iskoristi svoj autoritet da te prisili.

Što je to? To je seksualno zlostavljanje.

Ovakvih primjera i usporedbi vam mogu dati i na desetke, no na kraju, sve će se vraćati na isti temelj.

Znam da će ovaj tekst mnoge šokirati. Pogotovo jer nisu o tome razmišljali na taj način, a teško je kada se stavi u ovaj kontekst. Istina je teška. Pogotovo kada ju toliko dugo ignoriramo, za nju smišljamo opravdanja i normaliziramo kako ne bismo o njoj morali razmišljati u njezinoj suštini.

Definicija seksualnog nasilja ide nekako ovako:

“Seksualno nasilje je bilo koji seksualni čin, pokušaj ostvarivanja seksualnog čina, neželjeni seksualni komentar ili prijedlog koji je usmjeren protiv osobe i njezine seksualnosti, a koji može počiniti druga osoba bez obzira na odnos sa žrtvom ili situaciju u kojoj se nalaze. Karakterizira ga upotreba sile, prijetnje ili ucjene za ugrožavanje dobrobiti i/ili života same žrtve ili njoj bliskih osoba.”

Definicija silovanja ide nekako ovako “penetracija jedne ili više počinitelja bez svojevoljnog pristanka silovane osobe. Fizička nemogućnost da se obrani tjelesni integritet, strah zbog nanošenja ozljeda što težih što lakših ili čak strah od smrtne opasnosti.”

Znate li koliko puta sam čula žene da kažu “nisam ništa mogla, on/a je doktor/ica” ili “rekli su mi da ih moram slušati i da se ne smijem opirati.” ili “pitali su mi zar želite da vam dijete umre?” (jedna od najčešćih i najodvratnijih tehnika zastrašivanja). “Ako te ja ne zarežem, rascvjetat ćeš se cijela”?

Koliko sam samo puta čula “bilo me tako strah, samo sam se molila da sve skupa završi.” Znate li koliko sam puta čula “nisu mi ni rekli da će to napraviti” ili “napravili su mi to iako sam im rekla da to ne želim”?

Ako ste ikada razgovarali s nekim tko je prošao kroz seksualno nasilje i opstetricijsko nasilje, vjerujem da primjećujete  podudarnosti. Znate da je to jedno te isto, samo u drugačijem okruženju, s drugačijem opravdanjima i drugačijim “reakcijama” društva.

Bez obzira na to što društvo često frkne nosom na ovu temu i tvrdi da se ove dvije stvari ne mogu usporediti, tijelo i psiha itekako to pamte, na isti način. PTSP od traumatičnog poroda/opstetrijskog nasilja često doseže jednake razine kao PTSP od silovanja a čak i kao kod veterana rata. Rane koje ženama ostaju na duši su preduboke da bismo ih normalizirali. Nijedna žena ne zaslužuje da joj se oduzme ljudskost. Nijedna žena ne zaslužuje da se nad njezinim tijelom vrši nešto što ona ne želi. Pogotovo ne u najintimnijim trenucima. Kada tome dodate aspekt da žene koje su proživjele seksualno nasilje često imaju simptome PTSPa u porodu, to otvara cijelu novu tematiku toga kako će se nositi na svakom idućem porodu, ako je na jednom još i pretrpjela opstetricijsko nasilje odnosno i tu vrstu seksualnog nasilja.

Ovo je nažalost naša realnost. Stope ovog tipa nasilja su jako visoke i normalizirane kao “a gle, tako jednostavno je, stisni zube, odradi što treba i proći će” kao i česta rečenica “gle, samo da izađete živi i zdravi”. Žene strepe od fizičkog nasilja, nepotrebnih intervencija, verbalnog zlostavljanja i omalovažavanja…i to sve u trenucima kada trebaju dovesti život na svijet, u ustanovama koje postoje kako bi im pomogle. Kako smo to dopustili?

Porod ne bi smio biti strahovanje za vlastiti život i život djeteta, kao i nošenje cjeloživotne traume samo zato što smo normalizirali nedopustivo ponašanje i prakse.

Priče ovakvog tipa pristižu mi u inbox na tjednoj bazi. Pogotovo sada za vrijeme pandemije kada su prakse kao što su prisilna indukcija i epiziotomija (ili rađenje istih bez znanja žene) postale i češće nego inače.  

Tako će i biti dok mi kao društvo ne krenemo mijenjati ploču. Dok ne krenemo pričati o ovim temama. Dok ne krenemo javno prozivati ovakva ponašanja i nasilne prakse. Dok ne stanemo iza žena i dok žene ne stanu za sebe. Promjene se ne događaju preko noći. Događaju se edukacijom. Osnaživanjem. Zauzimanjem za sebe i za druge. Mijenjanjem svijesti. Večina intervencija koje se događaju u rodilištima su zdravstveno potpuno nepotrebna, velik broj njih se zloupotrebljava a puno praksi je znanstveno dokazano štetno i zastarjelo no i dalje ih nalazimo u našim rodilištima. Zato treba to osviještavati i pričati o tome. Da kao društvo budemo svjesni toga.

Tako da koliko god mi je bilo teško napisati ovaj tekst, smatram da je prijeko potreban. Jer ne želim da živimo u svijetu u kojem je porod, nešto što bi trebalo biti najljepše iskustvo našeg života, bude trauma koju mi i buduće generacije nosimo u sebi. Imamo pravo na autonomiju svog tijela. Imamo pravo na informirani pristanak. Imamo pravo na dostojanstvo. Imamo pravo na ljudskost.

Ostavljam vam linkove na članke na temu ako vas zanima dalje istraživati tematiku a nakon toga popis literature koje se također bavi tematikom:

*Sve ilustracije su rad @noa.snir rađene za Mosaic Science*

“Informirani pristanak i nasilje na porodu”, prirodanporod.com

“Reproduktivno zdravlje i prava u rađaoni”, Roda

“Prekinimo Šutnju”, Roda

“Who’s in Control When you’re Giving Birth?”, Rebecca Grant

Assualt and Battery in the Delivery Room, the Disturbing Trend of Obstetric Violence”, Rebecca Grant

“Exploring Obstetric Violence and Birth Rape”, Dr. Sally Pezzaro

Obstetric Violence and the MeToo Movement”, Maera Goodman

“Obstetric Violence is a Real Problem. Evelyn Yang’s Experience is Just One Example”, Kimberely Sears Allers za Washington Post

Popis literature:

Soet JE, Brack GA, DiIorio C. Prevalence and predictors of women’s experience of psychological trauma during childbirth. Birth 2003 Mar;30(1):36-46.

Creedy DK, Shochet IM, Horsfall J. Childbirth and the development of acute trauma symptoms: incidence and contributing factors. Birth 2000 Jun;27(2):104-111.

Ayers S, Pickering AD. Do women get post traumatic stress disorder as a result of childbirth? A prospective study of incidence. Birth 2001 Jun;28(2):111-118.

Beck CT, Gable RK, Sakala C, Declercq ER. Post traumatic stress disorder in new mothers: results from a two stage U.S. national survey. Birth 2011 Sep;38(3):216-227.

Allen S. A qualitative analysis of the process, mediating variables and impact of traumatic childbirth. Journal of Reproductive and Infant Psychology 1998;16(2-3):107-131.

Beck CT, Watson S. Impact of birth trauma on breast-feeding: a tale of two pathways. Nurs Res 2008 Jul-Aug;57(4):228-236.

Beck CT. Post-traumatic stress disorder due to childbirth: the aftermath. Nurs Res 2004 Jul-Aug;53(4):216-224.

Beck CT. Birth trauma: in the eye of the beholder. Nurs Res 2004 Jan-Feb;53(1):28-35.

Ayers S. Delivery as a traumatic event: prevalence, risk factors, and treatment for postnatal posttraumatic stress disorder. Clin Obstet Gynecol 2004 Sep;47(3):552-567.

Olde E, van der Hart O, Kleber R, van Son M. Posttraumatic stress following childbirth: a review. Clin Psychol Rev 2006 Jan;26(1):1-16.

Elmir R, Schmied V, Wilkes L, Jackson D. Women’s perceptions and experiences of a traumatic birth: a meta-ethnography. J Adv Nurs 2010 Oct;66(10):2142-2153.

Nicholls K, Ayers S. Childbirth-related post-traumatic stress disorder in couples: a qualitative study. Br J Health Psychol 2007 Nov;12(Pt 4):491-509.

Ayers S. Thoughts and emotions during traumatic birth: a qualitative study. Birth 2007 Sep;34(3):253-263.

Thomson G, Downe S. Widening the trauma discourse: the link between childbirth and experiences of abuse. J Psychosom Obstet Gynaecol 2008 Dec;29(4):268-273.

Goldbort JG. Women’s lived experience of their unexpected birthing process. MCN Am J Matern Child Nurs 2009 Jan-Feb;34(1):57-62.

Sawyer A, Ayers S. Post-traumatic growth in women after childbirth. Psychol Health 2009 Apr;24(4):457-471.

Hodges S. Abuse in hospital-based birth settings? J Perinat Educ 2009 Fall;18(4):8-11.

Kitzinger S. Birth as rape: There must be an end to ‘just in case’ obstetrics. British Journal of Midwifery 2006;14(9):544-545.

Beck CT. The anniversary of birth trauma: failure to rescue. Nurs Res 2006 Nov-Dec;55(6):381-390.

Beck CT, Gable RK. A Mixed Methods Study of Secondary Traumatic Stress in Labor and Delivery Nurses. J Obstet Gynecol Neonatal Nurs 2012 Jul 12.

Perez D’Gregorio R. Obstetric violence: a new legal term introduced in Venezuela. Int J Gynaecol Obstet 2010 Dec;111(3):201-202.

Callister LC. Making meaning: women’s birth narratives. J Obstet Gynecol Neonatal Nurs 2004 Jul-Aug;33(4):508-518.

Johanson R, Newburn M, Macfarlane A. Has the medicalisation of childbirth gone too far? BMJ 2002 Apr 13;324(7342):892-895.