P.P.P: Mladi par pun ljubavi i dolazak njihove male Reice

Nisam spisateljica niti ikakva trendi mama koju prati horde ljudi zbog raznoraznih savjeta, ali imam 20 godina i volim razbijati predrasude o ranom roditeljstvu.

21.10.2019., 22og mi je termin poroda. Iako nisam ispočetka vjerovala u one price o iznenadnoj poletnosti i energiji prije samog poroda, nakon svih dešavanja tu večer shvatila sam da se to ipak događa, barem meni je l’. Bilo je negdje oko 9 navečer kad sam iznenada odlučila otići pod tuš, oprati kosu, i izdepilirati se od glave do pete (iako ne znam zbog čega al eto). Moram priznat da mi je u ovom brijanju noga i ostalog pomogao partner, jer znate i same kako to ide haha. Legnem ja u krevet tako sva čista oprana, prošlo ponoć (dan termina), kad odjednom već u polusnu me budi nešto mokro među nogama, odem na wc a ono kao iz američkih filmova- mlaz među nogama protutnjio. Odem obavijestiti partnera a on onako smirenim tonom dok se ja lagano već tresem kaže “Očeš da krenemo u bolnicu il ćeš ćekat još?”
Znate, kao da ima već dvoje troje djece pa je ispraksiran. Ne bi to bilo toliko čudno da on u tom trenutku nije imao “samo” 17 godina, a odreagirao je bolje od polovice muškaraca (svaka čast svakome naravno). Ja kao ja, tvrdoglava bila i ostala, čekala i čekala dok me na kraju nije natjerao da stvarno već jednom krenemo. I tako, dođemo mi u Riječko rodilište obavimo papirologiju, njega mi obuku kao kirurga i bum tras dok si rekao keks, eto nas u “boksu”, čekamo našu malu princezu da nam dođe. Porod mi je trajao nevjerojatnih 45 minuta. S obzirom na sve “negativne” price koje se za porod plasiraju ženama kao nešto što je neizbježno, ja sam partnera svih 9 mjeseci pripremala na čisti horor, od toga da ću mu izreći sve psovke ovog svijeta, otkinut mu ruke i noge od stiskanja itd itd…Da bi nam na kraju tih 45 min ostalo u sjećanju kao nešto najdivnije ikad. Smijeh, zezancija, ljubav, podrška….to su riječi kojima bih opisala taj nas zadnji period dok smo još bili “just the two of us”. Rekla sam, ali i ponovit ću, te ću se s tim uvijek rado pohvaliti, moj dečko s tih svojih 17 godina je taj porod odradio toliko savršeno da bolje nisam mogla niti sanjati. I uvijek se iznova tome divim. Momenat kad smo ja i partner vidjeli njezinu glavicu, da izlazi, da je to stvarno ona…ma nema tog događaja koji to može nadmašit. I opet, dok smo rekli keks, naša princeza Rea je bila s nama. 2620 g teška i 48 cm dugačka. Stavili su mi je na prsa a onda vam više ne mogu točno reći da li sam se više tresla ja od svog tog adrenalina, ili novopečeni tata koji kad me pogledao, sve je rekao s tim pogledom. Inače nije tip od romantike i iskazivanja kojekakvih vrsta ljubavnih romana. Ali taj njegov pogled, kad smo mi vidjeli nasu Reu, pa pogledali jedan drugog, to želim svakoj osobi na ovom svijetu. Dečku, neki bi rekli i klincu s obzirom na godine, u pogledu sam mogla vidjeti svu ljubav svijeta i najveće poštovanje i podršku, dok je gledao mene, svoju prvu ljubav, i naš najveći uspjeh u životu, Reu.

S obzirom na cijeli taj proces koji je prošao za tren oka, nije čudno što je i oporavak nakon svega prošao, također za tren oka.
U moru silnih negativnih priča koje mogu ali i ne moraju biti istinite, mislim da svaka žena, prvorotkinja a ponajviše jedna mlada cura koja razmišlja o bebi s deckom kojeg okolina smatra nedoraslim za tako nešto, jer znate ono on je ipak samo klinac, zaslužuje da čuje onu lijepu priču, onu priču kao iz bajke, priču o porodu gdje se porod ne generalizira kao nešto što mora i biti će negativno.
Smatram da općenito žene, ali i svi divni muškarci i budući tate, zaslužuju pročitat makar jednu pozitivnu priču. Možda bas ta jedna priča nešto promjeni na ovom svijetu. Nekad je dovoljno samo malo da bi se potakla velika promjena.
I ono najbitnije, ženi je potrebna pratnja na porodu. Oce li to biti muz, dečko, mama, doula ili netko peti, svaka žena zaslužuje to, kao što muškarci poput mog, koji je bio najsavršeniji baš onda kad je to i trebao biti, koji je sve one trenutke kad sam ga nagovarala da napravi nešto romantično za mene, nadmašio u tih 5 sekundi pogleda upućenog meni, kad je vidio da sam rodila nasu kćer. Upravo takvi zaslužuju biti pratnja, zaslužuju vidjeti trenutak u svom životu koji se ne može opisat, prepričat ili nadmašit bilo kakvom pobjedom omiljenog kluba u nogometu.
Ja svoju priču, nasu priču, uvijek rado prepričam nekome, prisjetim se tog najdivnijeg dana za nas kao para, dana 22.10 kada smo u 07:45 dobili najveći poklon, poklon vrjedniji od svake svote novca i bilo čega drugoga na ovome svijetu.

Petra