Petrin kućni porod

*Video s pirčom o Petrinom kućnom porodu možete pogledati na njezinom youtube kanalu Hygge&Jazz*

Probudio me vreli ljetni zrak koji je ulazio kroz prozor i njezin lakat pod mojim rebrima. Bio je to 22.srpanj, 2020. Najluđe godine mog života, a dan mog poroda i našeg upoznavanja se opasno približio. Uz našeg dvo i pol godišnjaka cijelu trudnoću bilo je lako zaboraviti na vrijeme, tjedne trudnoće i shvatiti koliko je brzo sve prošlo.

Ustala sam iz kreveta, sa svojim ogromnim trbuhom, bolnim preponama, ali mirna i sretna. One su mi dolaze na kavu, a ja sam užurbano slala muža u dućan po zobeno mlijeko. Moja primalja i moja doula su uskoro bile na ulaznim vratima, nasmijane i empatične kao i uvijek do tada. Primalja me pregledala preko trbuha, a vaginalan pregled nismo radile jer nije bilo potrebe za time. Dok se moj dječak lovio za svaki njezin alat za pregled, a ona mu nježno svaki davala u ruke, da i on čuje seku – moja najbolja doula na svijetu ( da,da upravo ste na njezinom blogu ) je sa mnom pričala o tome što želim u svom difuzoru kad porod započne, kako će me masirati uljem muškatne kadulje i svakom novom rečenicom unosila u mene mir i sigurnost.
One su otišle kući, a mi smo ostali živjeti klasičan ljetni dan. Popili smo kavu u kafiću jer se to tada još uvijek moglo, šetali s našim dječakom, pojeli fin ručak i došla je večer. Netom nakon što smo njega odveli na spavanje i uronili u našu opuštajuću večernju rutinu, muž je radio večeru u kuhinji, a ja sam cijuknula prvi puta. Smijali smo se, jer ovo je još jedna večer i noć onih „lažnih“ trudova. Pratili su me tada već desetak dana i naizgled bili jednaki kao svakoj prethodnoj večeri.

Večer je polako odmicala, mi smo ležali u boravku, družili se i gledali film, a „lažni“ trudovi su se nizali jedan za drugim. Malo iza ponoći, muž se pridružio sinu u spavaćoj sobi, a ja sam iz nepoznatog mi tada razloga ostala – još malo budna. Bilo je gotovo pola dva ujutro kad sam se odlučila pridružiti svojoj ekipi u spavaćoj sobi.
Legla sam u krevet, stavila jastuk između nogu, zagrlila svog jedinca i lagano tonula u polu san. Odjednom me probudio jak, topao i mokar osjećaj.
Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je onako naivno i dječje – „što se to sada dogodilo?“
Moj prvi bolnički porod bio je praćen bušenjem vodenjaka i nikad nisam iskusila osjećaj prirodnog pucanja.
Vrlo brzo sam se pribrala, probudila svoju ekipu i ustala.
Otišla sam na WC jer svi koje me poznaju znaju koliko ne volim nered i da, na njega sam pazila i u tim momentima. Malo ludo, znam.
Jako mi je odgovarao položaj na školjci, a plodna voda je i dalje curica u slapovima.
Trudovi su postali jači, a mužu sam rekla – okej, možda je vrijeme da nazoveš Unu i primalju, ali žao mi je buditi ih ako to nije to.

Prvo je nazvao Unu koja se javila brzinom kao da je podne, a ne sitni noćni sati.
Sretno i uzbuđeno je rekla – krećem odmah.
Dok smo ih čekali da dođu u naš dom, muž je polako spremao našeg dječaka za odlazak k baki, a on je do tada bio pored mene u dnevnom boravku, jeo kekse i gledao Madagaskar – u gluho doba noći. Prizor i uspomena koju nikad neću zaboraviti.
Svaki novi trud je bio sve jači.
Ja sam kroz svaki disala, opuštala se i smijala.
Kroz glavu mi je prolazilo sve ono što me moja doula naučila kroz vrijeme trudnoće i osjećala sam ženstvenije nego ikad.
Ušla sam u kuhinju, popila veliku čašu vode i otišla do balkonskih vrata vidjeti jesu li moje žene stigle. U tom trenutku vidjela sam jarka svjetla automobila, njih kako dolaze, a s njima došao je i najjači trud do tada – onaj koji me bacio na koljena, doslovno.
Ušle su polako u naš stan, prigušile svjetla i bile ovdje za mene. Muž je taman bio na odlasku sa sinom i to je bilo desetak minuta iza dva sata u noći.
Bila sam u klečećem položaju na našoj kutnoj i razmišljala kako imamo još puno vremena, tek je krenulo, a cure će se pobrinuti da kada bude spremna na vrijeme.
Muž je već bio na ulaznim vratima, kad sam prvi put izustila jauk boli i polusvjesno čula kako mu netko govori – bojim se da se nećeš stići vratiti.
Uopće nisam tome pridavala pažnju jer prošlo je svega sat vremena od kad mi je pukao vodenjak. Diplomatski sam si u glavi računala i izračunala da će se naša djevojčica roditi tamo negdje oko podneva, vodeći se logikom prosječnog trajanja poroda.

Dečki su otišli, a ja sam ostala sa svojim ženskim čoporom. Una je blago prišla k meni i pitala me želim li se maknuti s kutne da ju oblože zaštitnim folijama i podlogama, a ja sam joj ne baš nježno odgovorila da se ja ne mičem nigdje. Pustila me. Ja sam tada bila najvažnija i svaka moja, pa i ona najmanja želja ispoštovana. Trud za trudom dolazio je u valovima, a ja sam duboko disala za vrijeme dok mi je Una masirala leđa uljem muškatne kadulje. Primalja je pila svoju kavu sa zobenim mlijekom, nježno šetala po stanu i nimalo me nije ometala ili naređivala što moram raditi. Osjećala sam se toliko jako i moćno u svojoj koži, a onda je došao nagon za tiskanje. Una je stajala ispred mene dok sam ja klečala na kutnoj, a primalja se smjestila iza mene kako bi mogla pratiti što se događa.

Dolazi još jedan trud, ali ovaj je drugačiji. Ovaj me navodi da tiskam i odlučno tiskam najjače što mogu. Toliko je silovit izgon da sam bila uvjerena da ću popucati. Una cijelo vrijeme stoji ispred mene, nježno me mazi po glavi, šapće mi na uho „ti to možeš i ti si snažna“, a ja tada već poprilično glasno govorim na njezino uho „ ja to ne mogu „ .
Sekundu nakon što sam izustila tu rečenicu primalja mi govori – glavica je vani, sad ju možeš primiti ako želiš i lakše ti je, a ja u panici govorim – ne mogu, ne mogu, bojim se da ju ne ozlijedim. Dolazi još jedan trud i još jedan nagon za tiskanjem. Tiskam najjače što mogu, umirujem se kako trud prolazi u valovima, a onda mi sine – kruna, trebam krunu!
Osvojila sam kod Une prekrasnu krunu Roberta Severa i u šali joj rekla par mjeseci prije – ja ću roditi s krunom na glavi.
Ja sam i rodila s krunom.
Cure trče po krunu, stavljaju mi ju na glavu, ja pijem vodu iz bočice i smijem se – tako nastaje najlegendarnija fotka s mog poroda, dok je glava moje djevojčice već vani.
Dolazi i zadnji trud, ne toliko jak, tiskam i osjećam da nogice izlaze.
Počinjem plakati, a Una plače sa mnom. Primalja se osmjehuje od uha do uha, a moja djevojčica je ovdje. U mojim je rukama. Došla je na svijet.
23.srpnja, 2020. godine u 2 sata i 48 minuta.
Nepunih sat vremena od trenutka kad smo ih zvali da krenu prema nama.
Filmski. Nestvarno. Prekrasno.
Osjećam se iscrpljeno i umorno i tek tada pitam – gdje je moj dragi.
Nije stigao. Nije bio na samom porodu, jer nitko nije sanjao da će se toliko brzo odigrati.
On malo nakon mog pitanja dolazi u stan, govori mi da je sina ostavio kod moje sestre i zaljubljeno gleda u nas.
Nas dvije uspostavljamo cicanje, Lava sama dolazi do mojih grudi, onako sva krvava, bijela i tamne puti. Moja djevojčica egzotične puti, crne kose i plavih očiju. Teška nešto više od 3 kile i kraća od pola metra. Najsavršenija na svijetu. Gledam u nju zamućenim pogledom od umora, dok nas muž obje grli i ljudi i govori mi koliko sam jaka i hrabra.
Ponosan sam na tebe. Zadnje je što čujem prije nego se počinjem gubiti u nekom svom balončiću zaljubljenosti.
Lava leži na mojim prsima, posteljica je umotana pored nas i još uvijek čekamo da pupčana vrpca otpulsira do kraja.
Počinje svitati. Oko pola šest ujutro je. Vrijeme je da prerežemo pupčanu vrpcu.
Primalja i muž ju režu zajedno, posteljicu spremamo za pohranu, a sad je vrijeme da se naša djevojčica izvaže, izmjeri i pregleda.

Dok primalja brine o njoj, ja s Unom odlazim otuširati se i u tom trenutku kad je topla voda dotaknula moje tijelo počinjem se ponovno gubiti od umora. Izlazim iz kade, odlazim u svoj čist i mirišljav krevet koji miriši na moj sprej za posteljinu s eteričnim uljima. Tamo me čeka moja djevojčica. Gola, sita i nerealno malena. Liježem pokraj nje, stavljam ju na prsa i odlazim u svijet snova. Sljedeće čega se sjećam je da je pola dva popodne, Lava spava mom mužu na golim prsima i zadovoljno hrče nosa punog plodne vode, a mene na noćnom ormariću čeka izotonični napitak koji mi je napravila Una, najfinija mješavina čaja i pita od jabuka.
Pogledam kroz prozor, vani je pakleno vruće.
Gledam u njih zagrljene i počinjem shvaćati što se dogodilo.
Uistinu sam ostvarila svoju želju o kućnom porodu.
Uistinu je ovdje.
I uistinu je savršena.
Moj kućni porod – onaj koji me osnažio, onaj koji mi je srušio sva nametnuta uvjerenja i donio mi u život dvije prijateljice za cijeli život.
Moju djevojčicu – Lavu.
Moju doulu – Unu.

Petra Galogaža