Pozitivan porod pod indukcijom

Vjerujem da, kao i svaka majka, nikada neću zaboraviti dan kada sam postala majka. Netko možda ne može zaboraviti strahotu, a netko ljepotu. Lagala bih kada bih rekla da mi nije žao svake majke koja nema lijepo iskustvo s poroda, ali jednako tako, lagala bih i kada bih rekla da suosjećam. Ne suosjećam, srećom, jer sam imala jedno divno iskustvo, usprkos svim događajima. Postala sam majka prošle godine i to prvi puta! Zamislite koji strah sam tada imala u sebi, zbog svega, što zbog poroda, što zbog majčinstva. Međutim, ona borba koja se odvijala u meni je bila shvatljiva samo meni. Pojednostavljeno, jedna ‘ja’ je sama sebe hrabrila i na glas izgovarala: „Mah, nije me strah kad ne znam što me čeka!“, ali druga ‘ja’ je u sebi ponavljala: „Bože, hoću li ja to preživjeti, hoću li ja to moći? Pa toliko je strašnih priča…“. I tako se ta borba odvijala punih devet mjeseci u meni, ali samo je jedna imala hrabrosti govoriti na glas. Dan kada sam ostala u rodilištu nisam planirala ostati iako je bio termin. Nisam osjetila ništa, isplanirala sam ručak sa suprugom koji je išao sa mnom na kontrolu. Torba je bila spremna u autu već dugo, ali ja nisam. Bližio se Božić i sve je bilo spremno, ali ja nisam. U Petrovoj je sve bilo po starom, red čekanja, red pregleda i tako dva, tri sata. Obavim ctg, čekam pregled. Prozovu me, uđem, priredim se, vidim novo lice, nije moja doktorica, ali i dalje ne razmišljam nego maštam gdje ćemo na ručak. Čujem samo riječi: „Majka mora hitno u rađaonu, mekonij!“ Sestre se ustrčale, priređuju papire, ja izlazim iz ambulante, vidim supruga i počinjem plakati. On zbunjen, uspije izvući iz mene da idemo u rađaonu, sestra mu daje papire, ja i dalje plačem, on pun adrenalina i ushićenja. Dolazimo gore, tata mora čekati vani, majka unutra. Ulazim, čujem urlike na sve strane, a onda dolazi doktor, potapšao me po ramenu i rekao: „Mama, sve će biti u redu, ajmo!“ Pregledava me, izrazito smiren i ljubazan (doktor Zlopaša), govori mi da nema mekonija i da se smirim, ali da ostajem. Sestrama daje naputke da me spoje na ctg i sve prate, objašnjava da sam u terminu, prvorotkinja, epilepsija… Dolazi mlada doktorica i meni kreću suze, pitam je samo je li moje dijete dobro. Doktorica me smiruje i objašnjava da je sve u najboljem redu i da ću danas upoznati svoju curicu. Priređuju me za porod, papirologija, klistir, suprug smije sa mnom, voda, sve što poželim. Upute nas da šetamo po hodniku dok nas ne zovu. I tako, šetamo, ja više ne znam što osjećam, strah me preplavio. Malo plačem, malo se smijem, a telefon nekontrolirano zvoni i svi samo govore:“ Proći će brzo, jaka si ti.“ Još više se izbezumim od tih riječi jer si mislim, pa gdje idem, na giljotinu? Zovu nas. Boks je spreman, vode nas. Dolazimo, pojavljuje se doktor, objašnjava smireno i ljubazno, s velikim osmijehom, da će mi dati gel, da će krenuti trudovi, da će porod biti inducirani, da se ništa ne sekiram… I na izlasku nabaci osmijeh i kaže: „Mah, hrabri ste vi!“. I krenulo je, nije prošla niti minuta, bolovi su krenuli. Okej, tu kreće sve, ja i dalje čujem samo urlike oko sebe i sve više me strah. Suprug me gleda i ne zna što se događa ženama oko mene. Ja objašnjavam da svatko različito podnosi bol, a zapravo se samo tješim jer je i meni upitnik nad glavom kao i njemu. No dobro, idemo dalje hrabro, kako svi govore. U moru svih groznih priča o Petrovoj, ja vidim oko sebe samo prekrasne sestre koje dolaze svako malo, toliko su suosjećajne i drage. Vrijeme prolazi, a stanje se ne mijenja. Mene sve više boli, a ne otvaram se ni milimetra. Suprug me drži za ruku i tješi, ali mu se u očima vidi zabrinutost. Svatko tko uđe spominje epilepsiju i moje stanje, ali i dalje govore da će sve biti okej. Kako sam operirala mozak, dobila sam odobrenje od neurokirurga da mogu pristupiti i vaginalnom i carskom porodu (ako bude potrebe). Dobila sam i epiduralnu jer sam ju trebala primiti s obzirom na stanje i pristala sam primiti ju. Olakšala mi je, uvelike. Uhvatila sam predahe u tom periodu i uspjela povratiti snagu,iako žena u tim trenucima ima zaista nadnaravnu snagu. U jednom trenutku, smjena je. U sobu ulazi doktorica, a meni srce još brže zakuca i pomislim si: „Bogu hvala, napokon poznato lice!“ Doktorica Vesna Elveđi Gašparović me pratila u Petrovoj i upućivala na apsolutno sve pretrage s toliko razumijevanja, suosjećanja i brige. Naručila me na Rebro na posljednju neurološku kontrolu prije poroda i pobrinula se da dobijem sve informacije. Bila sam zbilja sretna kada je došla u smjenu. Doktorica je prema meni bila predivna i empatična, baš ono što je meni trebalo. Deset dati sam provela u boksu, u trudovima. U jednom trenutku je suprug u očaju, dok me gledao u bolovima, pitao mogu li me odvesti na carski. Sestra je toplim glasom rekla: „Tata, ne ide to baš tako.“ Uskoro ulazi doktorica u sobu i pregledava me i sretno mi poručuje da uskoro kreće porod, da samo ostanem tako mirna kao i do sada. I zbilja, uskoro kreće sve. Brzo su sve pripremili, odjednom je bila puna soba osoblja, svi veseli i puni elana. Porod kreće, hrabre me, slušam upute, radim onako kako mi tijelo govori. Za nekoliko minuta čujem sestru gdje govori: „Mama, čestitam, rodila se curica!“ Odmah potom stavljaju moju princezu na mene, zbunjeno ju gledam i suze radosnice klize mi niz lice. Jedino što izgovaram s ogromnim osmijehom: Moja mama je bila u pravu, a ja joj nisam vjerovala. Kada dijete izađe, sva bol nestaje i to je istina! I zbilja je istina. Iako mi je napravljena epiziotomija, ništa mi više nije bilo bitno osim toga da je moja curica napokon s nama. Sestre su me pitale želim li dojiti i odmah su je stavili na prsa (WOW), bez i jednoga zahtijeva, samoinicijativno. Sve dok me nisu vozili gore na odjel, suprug je mogao biti s nama, tih 2 sata koja smo proveli skupa, nas troje, proletjelo je kao pet minuta. Puna adrenalina izmjenjivala sam suze i smijeh. Odvezli su me gore, u sobu, sestre su mi dale jesti što mi je suprug ostavio u torbi. Napomenule su mi da ih zovem za sve, za svaki odlazak na toalet, za bilo što. Tu noć nisam od adrenalina ništa spavala, cijelu noć su me sestre obilazile, svakih pola sata. Naredna tri dana koja smo provele u rodilištu, nemam niti jedno loše i negativno iskustvo. Svi, ali apsolutno svi su bili prekrasni, susretljivi, topli i dragi. Porod sam prepričavala svima, s toliko veselja i radosti. Zbilja, nezaboravno i divno iskustvo. Rodila sam prekrasnu, živu i zdravu curicu i zauvijek ću biti zahvalna svim sestrama i doktorima u Petrovoj, koji su mi to omogućili. Ja sam imala nezaboravno, prekrasno iskustvo. Nadam se da neću biti jedna od rijetkih koja će imati pozitivno iskustvo poroda u Petrovoj, bez obzira na indukciju i epiziotomiju. Rado se sjećam svoga poroda i s veseljem pričam o njemu, a u sebi se nadam da ću imati jednako lijepo iskustvo jednoga dana s drugim djetetom! Svim rodiljama i majkama šaljem puno ljubavi i podrške i nadam se da moja priča vraća vjeru u naša rodilišta, doktore i osoblje. Nakon svega, potpisala bih za još jedan ovakav porod!

J.D