#PrekinimoŠutnju

Zašto je ovaj hashtag bitan i kako se mlada trudnica s traumama od bolnica nosi s ovim pokretom

Ovaj post nije trebao postojati. Nije se nalazio u mojoj excelici pomno isplaniranih tema o kojima ću pisati na blogu. Nije pasao u moj kalendar objavljivanja kojeg sam si zacrtala. Jednostavno se ne uklapa u moju slagalicu, no ipak -evo ga tu. Tu je jer je bitna tema, jer mi je bliska tema, jer me boli ideja pisanja ili pričanja o ovoj temi i baš zato znam da je potrebno da nešto napišem.

(Krenula sam, stala i pobrisala tekst valjda četiri puta, a nisam ni sigurna hoće li ovaj peti ostati ili će biti Ctrl+Alt+A i delete.)

Gdje god da se nalazite u Lijepoj Našoj ili regiji, vrlo vjerojatno ste vidjeli pokret #PrekinimoŠutnju kojeg je pokrenula udruga RODA-roditelj u akciji, i hrabra javna ispovijest Ivane Ninčević Lesandrić. Ako niste, ne znam kako ste to previdjeli ili izbjegli ali, čisto da ovaj post ima smisla, evo kratkog objašnjenja, odnosno citat iz RODINOG albuma gdje skupljaju svjedočanstva: “Svaki tjedan primamo priče žena o tome kako im je “na živo” rađena kiretaža, pobačaj, aspiracija, epiziotomija ili im je šivana međica nakon poroda. Dapače, postupci se nad ženama izvode bez ikakvog objašnjenja o tome da taj postupak boli i da imaju opciju anestezije. Pomozite nam poslati glasnu i jasnu poruku”.

Ovo je tužna istina i svijet u kojem živimo. U navodno naprednoj zemlji, članici te tako hvaljene Europske Unije, u 21.stoljeću se prema ženama (a i pacijentima općenito) ponaša kao prema stoci na pokretnoj traci. Neću tu dijeliti priče žena koje su proživjele horore ali vas urgiram da sami pročitate u nadi da ako srećom niste doživjeli takav nehuman tretman, pokušate shvatiti duboku traumu žena koje jesu.

I sada…zašto ja pišem o tome? Pa nema portala koji nije sažvakao tu temu sa svih aspekata i što ja mogu reći da bi vama bilo “zanimljivo” ili proširilo neku bitnu poruku. Pa vjerojatno ništa ali mogu vam dati svoju perspektivu. Perspektivu mlade trudnice koja se bori s traumom od bolnica zadnjih 12 godina.

Kao što sam spomenula u prijašnjim postovima, zdravlje mi nikada nije bila jača strana i zbog toga sam s 11 godina jako puno vremena provela u bolnici na raznim pretragama a i hitnim operacijama, s čijim se posljedicama nosim i dan danas. A kad kažem posljedicama, mislim i fizičkim, ali i psihičkim. Potaknuta hormonalnim problemima i groznim iskustvima iz bolnice razvila sam anksioznost na samu pomisao bilo kakvog boravka u medicinskim ustanovama.

Zašto? Zato što nije normalno da dijete uvjeravate da ga ništa ne boli nego da izmišlja kako ne bi išlo u školu a djetetu se organ unutar njega okreće. Nije normalno da kao dijete ležiš u bolnici usamljena i prestrašena a medicinska sestra te veže za krevet prije spavanja “kako si ne bi iščupala infuziju”, ali zapravo ne želi da slučajno ideš na WC kroz noć kako bi ona mogla u miru igrati poker s kolegicom, a ti ležiš s bolnim rezom od operacije abdomena, bez mogućnosti okretanja ili odlaska na WC. Nije normalno da kao prestrašeno dijete odeš na svoj prvi ginekološki pregled a dječji ginekolog (možda je preciznije reći mesar) se prema vama odnosi kao prema nižem biću.

To je samo mali dio mojih loših iskustava o kojima ne mogu više pisati jer mi je naprosto preteško…možda u budućnosti kad skupim više hrabrosti.

Da se razumijemo, nisu svi medicinski djelatnici bili užasni prema nama/meni, recimo moj kirurg je divan i brižan čovjek bez kojeg bi boravak u bolnici bio neizmjerno gore iskustvo i na njegovoj intervenciji i brižnosti ću zauvijek biti zahvalna. No ono što ostaje od svih tih događaja je trag na meni koji “triggera” napadaj panike čak i na sitnice kao što su obično vađenje krvi.

To je razlog zašto sam nakon toga sve svoje preglede i pretrage obavljala kod privatnika, bez obzira na skuplju cifru. Jer koliko god jadno zvuči, kad nekome izravno plaćaš određenu sumu novaca, ta osoba te tretira kao ljudsko biće a ne broj na papiru i još jednu žilu za pikat’ u nizu. Srećom pa se broj mojih hospitalizacija smanjivao kako su godine prolazile i nekako sam se lakše nosila sa svim tim, barem dok nisam zatrudnjela.

Svi smo svjesni da u trudnoći moraš paziti, moraš ići na preglede, raditi pretrage i sve ostalo…bila sam OK sa svim tim jer kažem; išla sam kod privatnika, muž je uz mene doslovno svakim korakom, a i sve mi je izdrživo kad se samo sjetim da u meni raste malo čudo za koje sam mislila da mi se nikada neće dogoditi. U svojoj glavi sam stvorila ideju kako je sve super i da moj strah od bolnica neće nikako utjecati na mene ni kroz trudnoću ni kroz porod.

Sve dok Petar (moj muž) i ja nismo otišli na godišnji. Išli smo u Egipat, Hurghadu….sunce, more, all-inclusive ponuda, upgrade-ani u villu, vrhunski doživljaj, a mi najsretniji…i tako, jedan dan predvečer meni malo pozli, vjerojatno kombinacija trudnoće, umora, sunca i nečeg što sam pojela, ništa strašno stvarno. No s obzirom na trudnoću odlučili smo otići do ambulante samo da se ja uvjerim da je sve uredu i smirim malo misli. I tako je i bilo, ambulanta je 7 minuta udaljena od hotela koji nam je organizirao prijevoz, odmah smo došli na red, napravili pretrage, doktori su razgovarali sa mnom uljudno i brižno, napravili ultrazvuk da mogu vidjeti kako je sve uredu, vidjeli da su svi nalazi dobri i zatim rekli riječi od kojih mi je na trenutak srce otkazalo “Obzirom da ste trudnica, bili ostali večeras tu kod nas da vas možemo pripaziti?”

Da, samo to…samo zbog te rečenice se meni cijeli svijet okrenuo, ostala sam bez daha, šumilo mi je u ušima i očajnički sam gledala Petra koji je hvala Bogu rekao “ma nema potrebe, ona je dobro a ugodnije joj je u hotelu.” Meni se u međuvremenu još uvijek vrtjelo od straha i nisam ni primjetila da su se dogovorili kako će mi samo dati malu infuziju zbog dehidracije i da onda mogu ići. I opet, ništa strašno…mala pikica, pola sata ležanja u krevetu dok ćakulam s Petrom i to je to. Ali eto, strah i anksioznost čine svoje, pa tako kako sam ja legla na taj krevet i kako su oni meni stavili infuziju, ja sam počela nekontrolirano plakati, hiperventilirati…bez načina da objasnim ljudima da nisu ništa krivo napravili, nego mi se jednostavno onaj dječji osjećaj bespomoćnosti i prestrašenosti vratio u jednom intenzivnom naletu. Doktor i medicinska sestra me jadni gledaju, ispituju ako me nešto boli, pa zašto plačem, nose mi maramice i sok, glade me po glavi zabrinuti, ne shvaćajući moju burnu reakciju. A Petar, koji je jedan od rijetkih ljudi na svijetu koji zna sve moje traume i priče iz tog perioda, po prvi put otkako smo skupa, shvaća dubinu te rane na mojoj psihi.

Nakon takvog bezazlenog iskustva s toliko intenzivnom reakcijom, počela sam se pitati kako ću ja pobogu roditi? Kako ću ja doći u bolnicu, proći sve to bez da doživim potpuni psihički krah?

Taman oko tog perioda (kako to već biva) krenula sam se više družiti s trudnicama i mamama, a uz to sam išla na razne radionice kao pripremu na sve što me čeka…ali ono na što nisam bila spremna su dijeljenje horor priča o iskustvima s poroda. I tako je krenulo…”joj mene su rezali čim sam došla, bez anestezije”, “na mene se sestra cijelo vrijeme derala i vrijeđala me”, “mužu nisu dali unutra”, “nitko me nije provjerio 5 sati” i slično. I što ja napravim? Odlučim guglati i čitati po forumima u nadi da ću pronaći bolnicu u Zagrebu u kojoj su super iskustva…kardinalna greška.

Da -većina bolnica ima miješana iskustva, neke žene su bile oduševljene, neke žene su ostale istraumatizirane za cijeli život, to je sve lutrija koja ovisi o bezbroj faktora. A ja? Ja sam razvila ideju u svojoj glavi kako su trudnoća i porođaj patologija i kako je nemoguće da to bude lijepo iskustvo već da se samo mogu moliti da bude što manje grozno. Srećom pa sam otišla na radionicu koju su organizirale Lele doule (i koje imaju super članak vezan za ovu temu) pa sam po prvi put dobila osjećaj sigurnosti oko svega toga  i malo umirila misli (a na tome im neizmjerno hvala).

I onda kada me ljudi pitaju kako ova inicijativa utječe na mene kao mladu trudnicu? Utječe tako da sam prestrašena, utječe tako da imam knedlu u grlu svaki put kad čitam novo svjedočanstvo i uhvatim se kako mazim svoj trudnički trbuh i razmišljam o tome kroz što ćemo moj sin i ja morati proživjeti.

Bez obzira na strah i osjećaj nelagode, želim da se priča o tome. Želim da se loše doktore i medicinske radnike prozove, a one dobre pohvali kako treba. Želim da se nešto fundamentalno u odnosu prema pacijentima promijeni u ovoj državi, želim da nas se tretira kao ljude i želim da se svim tim medicinskim radnicima ustupe humani uvjeti za normalan rad jer većina problema proizlazi iz loše uređenog zdravstva, malih budžeta i premalo zaposlenika. Želim da se o ovoj temi priča SADA, da za par godina više ne bude potrebe za tim jer se ovakve situacije neće događati. Želim da žene prestane biti sram zbog toga što se netko drugi prema njima nehumano odnosio i želim da ljudi ne strahuju od odlaska u bolnicu. Želim se veseliti svom porodu. Želim da #PrekinemoŠutnju.