Proljetno čišćenje; stana, Instagrama i života

Znate one trenutke kad krene toplije vrijeme, kad je Instagram prepun slika magnolija i kada kava ima bolji okus jer ju piješ na osunčanoj terasi gdje se konobarica zapravo smješka jer napokon dobila kvalitetnu dozu vitamina D?

Odjednom je sve super i želiš se riješiti svog ono “tereta” koju je zima navukla za sobom. Raščistiti kuću od nepotrebnih stvari, pospremiti zimsku robu ispod kreveta, pobacati 5 vreća smeća (onih velikih crnih) i uživati u jednostavnosti proljeća i novih buđenja.

Barem je tako meni…dobijem ludi poriv sve “nepotrebno” izbaciti, uvesti promjene u svoje okruženje i riješiti se svega što me guši ili jednostavno zauzima prostor. Tako da već vidim kako će neke stvari završiti na Njuškalu, i to je sasvim OK. Možda nije samo utjecaj sunca, behara i ovog divnog proljetnog mirisa u zraku. Možda su u pitanju i moje nemirne misli i to što stalno gledam “Tidy Up Your Home: By Marie Kondo” na Netflixu (bit će da je to). Ali znam da imam pomahnitalu želju sve spremati, micati, smisleno organizirati, tako da se malo pomalo, koliko mi to tempo dopušta, bacam na to.

Isto tako imam i potrebu raditi proljetno čišćenje u svom životu. Imala sam osjećaj kao da imam crve u guzici…500 obaveza, prisilnih druženja, usiljenih razgovora. Forsiram samu sebe da s malom bebom kombiniram hrpu opcija kako bih se vidjela s nekim ljudima s kojima se realno -ne želim vidjeti. Nisu to loši ljudi, nego jednostavno su se naši putevi nekada davno odvojili i više nemamo dodirnih točaka, i to je isto sasvim OK. Barem sam tako mislila, jer izgleda da je danas bezobrazno reći da ti se ne druži i da ne želiš forsirati umjetna prijateljstva. A jednako tako je dvolično i bezobrazno ako se izvlačiš iz tih dogovora nekakvim muljanjima…i što ti onda preostane? Potrošiti vrijeme na nešto što ti ne donosi sreću, već suprotno? Meni to ne dolazi u obzir, tako da sam odlučila napraviti proljetno čišćenje i u životu, pa kud puklo da puklo. S nekim ljudima naprosto nemam zajedničkih tema, neki mi jednostavno ne leže ali sam iz pristojnosti išla protiv sebe, a neki…neki imaju stavove i životni stil koji se u apsolutnoj potpunosti kosi s mojim. Tako da duboki udah i “ne, ne bih se htjela nalaziti s tobom”. Nitko nema to pravo niti ispriku vama otežavati život, pogotovo ne kako bi olakšao svoj, bili to prijatelji, obitelj, netko na poslu itd. Ja osobno želim svoje vrijeme provoditi s ljudima koji me vesele, s kojima mogu pričati o tome kako se peče kruh, do toga kada će se moći komercijalno ići u svemir. Želim oko sebe ljude s kojima mogu kuhati, smijati se, uživati u hrani i dobrim vibrama. Želim ljude s kojima mogu nešto stvarati, a ne one koji će me samo umarati.

Treća sfera u kojoj uvodim proljetno čišćenje su društvene mreže. Instagram je prvi “pao” a ubrzo su krenuti i sa svojim osobnim Facebook-om. Zašto? Zato što sam primijetila da na Instagramu pratim preko 2000 ljudi…2000! Tko može iskreno i realno pratiti 2000 ljudi? Nitko, doslovno nitko, jer je nemoguće. I eto mene, pratim 2000 ljudi, u moru slika i captiona propustim one koje su mi zaista bitni, koji mi se sviđaju, čiju estetiku volim ili od čijih mi tekstova srca zatitra.

A čemu? Zašto sam imala potrebu followati toliko ljudi na društvenoj mreži koja je na kraju dana samo razonoda?

Jer eto, osjećala sam se dužnom uzvratiti follow, jer mi se u nekom trenutku profil sviđao ali sada sam u drugom điru u životu ali mi je neugodno otpratiti. I odlučim jučer da je to sve u mojoj glavi i da ljude vjerojatno neće biti briga za jedan follow više-manje. Skinem aplikaciju, i krenem brisati, a bome sam puno i obrisala. Većinom su to bili neaktivni profili, neki brendovi ali bilo je puno ljudi, jer realno tako mora biti. Ono što su me iznenadile su reakcije…mnogo njih me automatski istog trena otpratilo, u smislu ako nećeš ti mene neću ni ja tebe. I to je sasvim OK. Meni te follow for follow sheme i loop-ovi nemaju smisla jer što će mi svi pratitelji svijeta ako ih nije briga za moje slike i tekstove? Palo je i par blokova (zastrašujuće je što se to sada preko aplikacija može vidjeti)…i na prvu sam bila šokirana, onda mi je bilo smiješno jer sam zamišljala kako ljudi ljutito klikću BLOCK jer su vidjeli da sam ih otpratila, jer kako sam se samo udostojila!  A onda…onda sam rekla ma neka, jer realno…to je osobna stvar svake osobe koga će pratiti, koga neće i koga će blokirati. Ja sam isto zadnjih par tjedana nekoliko profila blokirala i mogu vam reći lakše se diše i taj block gumb je iz raja izašao.

Ubrzo su uslijedile i poruke…uglavnom su sve bile tematike “zašto si me otpratila?” I to od jako puno profila s kojima nisam imala nikakvu aktivnost. Zato želim reći, moji unfollowi nisu osobne naravi a i realno, zašto bi se itko ikada morao opravdavati za to što je naprosto odlučio taj svoj virtualni kutak malo više sebi prilagoditi? Moj jedan follow je nebitan, u moru profila ja sam nebitna, i to ne kažem da bih sebe umanjila, već jer je jednostavno tako. Samo broj, ljudi moji.

Proljetno čišćenje…stana, ormara, društvenih mreža, života. Jer reći ću vam jednu stvar koju često ponavljam ali rijetko ju primjenjujem (a kanim beskompromisno početi)…sve što mi zapravo imamo u životu i na ovom svijetu je naše vrijeme, i mi biramo kako i na koga ćemo ga iskoristiti. Tako da kako god odlučiš svoje trenutke provesti, bilo čitajući knjigu, sjedeći na kavi, ili scrollajući kroz Instagram…neka to bude knjiga koja te veseli (ma što god ljudi mislili o njoj), neka to bude dobra kava s osobom koja te podigne i neka to bude feed u kojem guštaš a ne u kojem se gušiš.

S ljubavlju,