Razbijamo mitove 1.dio
Na svojim društvenim mrežama uvela sam #mythbustingmonday gdje se ponedjeljkom ukratko dotaknem čestih mitova oko poroda/trudnoće te kroz informacije razbijam te mitove. Smatram da je edukacija i informiranost iznimno bitna te se na ovaj način trudim biti izvor istih.
Svako toliko skupiti ću te tekstove i staviti ih u blog post radi lakšeg snalaženja a ovo je prvi u nizu, gdje ćemo razbiti iduće mitove:
- Bebe se trebaju roditi prije ili na datum svog termina
- Tijekom poroda se ne bi smjelo jesti i piti
- Lijekovi protiv bolova u trudnoći/porodu su potpuno sigurni
- Kontinuirani CTG spašava živote
- Velika beba je indikacija za carski rez (ili indukciju)
Mit: Bebe se trebaju roditi prije ili na datum svog termina
Sve trudnice u jednom trenutku dobiju svoj termin. Datum koji im “kaže” kada će se njihovo dijete roditi.
E pa ja sam tu da vam kažem da je termin “proizvoljan” datum osmišljen kako bi nam olakšao planiranje. Ideja datuma termina nastala je 1800 od strane Njemačkog obstetričara. Za izračun se uzimalo prvi dan zadnje menstruacije i na to dodalo 40 tjedana (okviran broj gestacijskog perioda). Iako nam daje neku ideju kada će beba odlučiti doći na svijet, termin je samo to -okviran broj koji nije nikako pouzdan. Danas se uz metodu računanja koristi i metoda mjerenja veličine djeteta u određenim fazama (ultrazvukom), što je tako nepouzdano.
Za ovo je bitno da shvatimo određene stvari. Za početak gestacijski period (trudnoća) ne traje strogo 40.tjedana. Neke žene rode u 37.tjednu a neke u 42. tjednu,, i sve je to sasvim normalno i zdravo.
To ne znači da je rodila prerano, niti prekasno.
Također ovi načini računanja ne uzimaju u obzir duljinu trajanja ženinog ciklusa (ne traje svakoj ženi isto), različitosti tijela i hrpu dodatnih faktora. Niti su ultrazvuci precizni u određivanju veličine (a to je mit kojeg ćemo razbijati drugi put), niti se svaka beba razvija istom brzinom.
Idemo tu dodati još par zanimljivih informacija. Za početak , manje od 4% žena će roditi na svoj termin. Poprilično sitan postotak. Na dalje, prosječna prva trudnoća traje 41+3. Žene koje su prije rodile carskim rezom također imaju puno veće šanse za prijeći predložen “due date”.
E sada, kada to znate, znajte da se izraz “prenijela je trudnoću”, (samo zato što je prešla taj nepouzdano izračunati datum), koristi potpuno krivo i jedino čemu doprinosi je da trudnici diže stres. Također se prenošenje termina navodi kao jedan od najčešćih razloga za indukciju, a on samostalno kao takav TO NIKAKO NIJE. Bitno je to znati jer indukcija sa sobom nosi set rizika za majku i dijete, a i utječe na iskustvo poroda. Izračunati datum radije gledajte kao nekakvu okvirnu smjernicu i zapamtite “Babies are born on their birthdays not their due dates”.
Mit: Tijekom poroda se ne bi smjelo jesti i piti
U našim bolnicama je često praksa da se ženi tijekom poroda ne dopušta ni hrana niti piće. Povremeno se dopušta voda, a ponekada ni to. O tome gdje vrijede kakva pravila vam ne mogu previše pričati jer to često ovisi o samoj bolnici, smjeni u tom trenutku te koliko sreće imate.
Danas pričamo o tome zašto je to uopće postala praksa i zašto su vjerovanja da je opasno piti i jesti tijekom poroda ostali i danas, kada znamo da ne drže vodu (ni hranu, oprostite, poznata sam po lošem smislu za humor).
Iako nema istraživanja o nutritivnim potrebama žena tijekom poroda, druga istraživanja (vezana za sportaše i njihove treninge) ukazuju na to koliko su pravilna hidratacija i povremen unos ugljikohidrata bitni za naše tijelo kada radi fizički naporne zadatke. Mislim da se svi možemo složiti da porod spada pod to.
U trudničkim tečajima često će te ćuti raspodjelu faze poroda na latentnu, aktivnu i tranzicijsku. U kasnijoj aktivnoj fazi i u tranziciji žene često ne traže hranu/vodu niti imaju potrebu za njom. No u latentnoj i početku aktivne često osjećaju intenzivnu žeđ i veliku potrebu za slatkim jer se tijelo priprema na nešto to iziskuje jako puno energije. Kod nekih žena sve faze poroda traju kratko, kod nekih kako koja faza, a kod nekih svaka faza traje poprilično dugo. Čini se suludo da ako je žena 12 sati u aktivnoj fazi poroda, da su joj hrana i voda (osnovne ljudske potrebe) uskraćene.
Mnoga istraživanja su rađena vezana za razliku između rodilja kojima je konzumacija hrane i pića bila dozvoljena, i onima kojima to nije. Razlika u riziku nema, a fiziološki benefiti su se činili sitni (nešto kraće trajanje poroda za žene koje su jele i pile). Sve dok se istraživanje nije počelo baviti iskustvom poroda i kako ga žene percipiraju. Tu se vidjela ogromna razlika u tome kako žene pamte svoj porod, razinu stresa, boli i sveukupno iskustvo, samom jednostavnom stvari kao što je dopušteno jelo i piće.
Otkud onda dolazi ta zabrana? U 40-tim godinama prošlog stoljeća, najčešći analgetici bili su eter, kloroform i “twilight sleep” (kombinacija morfija i skopolamina). Anestezija je bila jako nesigurna (i sama vrsta lijekova kao i količina), žene su često bile u potpunoj anesteziji te je rizik za aspiraciju (gušenje) bio puno veći a znanje kako to prevenirati je bilo skoro pa nepostojeće. Pronađena je korelacija između povećanog rizika za aspiracijom sa ženama koje su puno jele i pile i zatim ušle pod potpuno narkozu spomenutim analgeticima. No kako je vrijeme išlo dalje, kako su se analgetici i njihova primjena mijenjala i kako smo pronašli bolje alternative, istraživanja pokazuju da to pravilo treba ostati u 40-ima te da danas za time više nema potrebe. Dapače, ženama je normalno i preporučeno davati jelo u piće u porodu.
Mit: Lijekovi protiv bolova u trudnoći/porodu su potpuno sigurni
Iako se nekada vjerovalo da posteljica u potpunosti štiti bebu od bilo kojih štetnih tvari koje majka unese u svoj organizam, danas znamo da to nije baš tako.
1961. otkrivene su strašne posljedice talomida (thalomide), lijeka koji je u Europi i Australiji bio rutinski prepisan trudnicama kako bi im smanjio mučnine. Nakon što su se bebe (zbog posljedice ovog lijeka), rađale s deformitetima, pokrenula se lavina aktivista koja se izborila da se lijekovi za trudnice moraju detaljnije testirati, i da se izda popis lijekova koji se mogu dobiti bez recepta a nisu sigurni za korištenje u trudnoći. S vremenom je ovo zahvatilo i duhanske proizvode, alkohol i slično.
Nakon toga, veliki upitnik se stavio na sigurnost na lijekove protiv bolova koji se prepisuju tijekom trudnoće, kao i na anestezije koje se često daju tijekom poroda.
Za početak mora postojati razumijevanje da apsolutno svaki lijek sa sobom nosi popis potencijalnih nuspojava, te da su neki ljudi posebno podložni tim nuspojavama. Osim što je u trudnoći tijelo često osjetljivije na sve podražaje, dokazano je da isti ti lijekovi dolaze do bebe, čiji se organizam tek razvija. Nažalost još uvijek nemamo dovoljno informacija/istraživanja o tome kako najčešće korišteni analgetici utječu na dijete dugoročno, no bitno je znati da uzimanje bilo kakvih lijekova u trudnoći nosi sa sobom svoj rizik te se treba konzultirati s liječnikom, kao i pročitati upute vezane za sam lijek. Također trebamo biti svjesni da ne možemo ni znati sve nuspojave (ni kratkoročne ni dugoročne) koji lijekovi mogu imati na bebu, obzirom da se rijetko koji lijek testira na trudnicama, iz etičkih razloga.
Što se tiče analgetika u porodu, ljudi često vjeruju da medikament “ne stigne” do bebe. To je također opovrgnut mit.
Sve što se nalazi u krvotoku majke, dolazi i do djeteta. Bitno je znati da svaki taj analgetik može imati nuspojave i za majku i za dijete i da to sa sobom nosi određen rizik. Kod nas je najčešće opcija epiduralna, a često se i daje dolantin (pethidine).
Iako su oba tema za sebe, bitno je znati da mogu produljiti trajanja poroda (što može voditi do drugih intervencija), ali i do raznih nuspojava za majku od “klasičnih” kao mučnine do ekstremnih (koje su rijetke) kao što su oštećenje živca. Što se djeteta tiče, veliki broj istraživanja pokazuje moguće nuspojave kao što su: smanjenje mišićnog tonusa, sniženi rezultati neurobihevioralnog ponašanja, povećane šanse za žuticom a najčešća nuspojava koju žene javljaju je uspavana beba koja ima poteškoća s uspostavom dojenja, hvatom i sisanjem. Istraživanja se znaju razlikovati zbog vremena dane anestezije, kao i drugih faktora (ako je bilo drugih lijekova i/ili intervencija), te ne reagira svako dijete jednako, i to je bitno je biti svjestan toga.
Trebate znati da je vaše pravo imati mogućnost smanjenja boli te da nekim ženama zaista neizmjerno pomaže, isto tako je bitno znati moguće posljedice i rizike istog. Istraživanja su još uvijek poprilično sukobljena, tako da može biti teško donijeti odluku, no educirajte se o prednostima i manama jer se radi o vašem tijelu i vašem djetetu. Često se ove informacije prolaze na raznim trudničkim tečajima, no imamo i pristup literaturi koja nam može dati puno informacija, kao i savjetovati se s liječnikom i anesteziologom prije donošenje odluke, jer ta odgovornost je na kraju dana odgovornost svake trudnice.
Mit: kontinuirani CTG spašava živote
CTG, odnosno kardiotokografija (eng. Electronic fetal monitoring), je pregled posebnim uređajem koji mjeri rad srca bebe u majčinom trbuhu. Koristi se skoro pa uvijek iako mu to nije bila namjena a često se zbog rezultata preporuča ili insistira na medicinskoj intervenciji. No koliko je to zaista ispravno i potrebno, te zašto zdrava trudnoća često završi intervencijama zbog nalaza CTG-a?
CTG je globalno najkorištenija tehnološka intervencija u modernoj obstetriciji, a kod nas se to jasno može vidjeti obzirom da je spajanje na CTG praksa kod skoro svake trudnice. Ideja iza korištenja ovog uređaja je da se prate otkucaji srca i drugih parametra kako bi se utvrdilo ako je beba u redu (fetal distress) te na taj način spasiti bebu od komplikacija. Uređaj je osmišljen kako bi zamijenio educirano osoblje koje prati majku i tijek poroda, no sva istraživanja pokazuju da nema tu djelotvornost. Prije izuma ovog uređaja, otkucaji srca su se slušali stetoskopom koji se jednostavno pomicao po trbuhu i povremeno se tako provjeravala beba. 1968 godine izašao je prvi CTG uređaj i s godinama se raširio globalno kao “čudotvoran uređaj koji spašava živote”. S vremenom je nalaz CTGa postao legalna zaštita doktora od tužbi (i za to se i dan danas koristi), a “loš” nalaz CTGa je jedan od glavnih razloga za intervencije indukcijom i/ili carski rez. U 80-tim godinama prošlog stoljeća, ljudi su počeli preispitivati točnost ovog uređaja kao i njegovu točnost. Porast intervencija je naglo skočio (pogotovo carskih rezova), da kada bi se beba rodila bi bilo jasno da nije bilo nikakvih problema niti komplikacija koje je CTG očitao. Ubrzo se otkrilo da česta “loša” očitavanja CTGa je bilo do toga što je žena statična (leži cijelo vrijeme) i što je uređaj spojen na isto mjesto kroz duži period. Uvidjeli su da čim se ženu pusti da se kreće, nalazi su odmah bili bolji. Nakon toga našla se korelacija između rutinskog korištenja CTGa i porast za nepotrebnim carskim rezom. 1987, održala se medicinska konferencija u kojoj je liječnik koji je izumio CTG jasno izjavio da uređaj nikada nije bio osmišljen za kontinuirano praćenje niti za zdrave trudnoće, te da korištenjem istog na taj način zapravo rade više štete nego koristi ženi i djetetu. Istraživanje iz 1982 pokazalo je da je CTG kriv u 74% slučaja, odnosno da je pokazao loš nalaz kada je zapravo sve bilo uredu. S vremenom se broj tužbi protiv liječnika naglo povećavao (pogotovo u Americi), a “loš” nalaz CTGa je služio kako bi se ogradili od tih tužbi, odnosno kako bi imali razlog za učinjenu intervenciju.
Problematika je iduća: CTG u većini slučaja veže ženu za krevet, a dokazano je su kretanje i uspravan položaj pogodni za tijek poroda. Na ovaj način se odmah stavlja nepotrebna restrikcija koja koči porod. Uz to, “slabi” otkucaji srca mogu samo značiti da beba spava, dok u”ubrzani” mogu biti reakcija na jače trudove ili na lijekove dobivene u porodu (prošli put smo obrađivali tu temu). Zašto se onda toliko koriste? U principu je kombinacija više faktora. Jedna je rutina i navika. Većina medicinskog osoblja nije educirana za slušanje otkucaje srca individualnim pristupom i drugim metodama. Drugi razlog je manjak osoblja, jer u svijetu (a i kod nas), kronično fali educiranog medicinskog osoblja. A treći razlog je onaj koji smo već spomenuli, osiguranje od potencijalnih tužbi.
Imajte na umu da imate apsolutno pravo odbiti CTG ili kontinuirano CTG te da se imate pravo kretati.
Ako je nalaz CTGa nepovoljan a ne želite pristati na intervenciju, uvijek možete ustati, kretati se što više i piti što više vode i onda ponovno tražiti očitovanje CTGa.
Samo zato što je nešto rutina i što je glavna ideja iza ovog izuma bilo spašavanje života, ne znači da trebamo zanemariti desetljeća istraživanja i iskustva koji ukazuju na to kako je kontinuirani CTG posve nepotreban u zdravim trudnoćama i da ne povoljni nalazi istog (koji nisu precizni) su jedan od vodećih razloga rastućeg broja nepotrebnih intervencija.
Mit: Velika beba je indikacija za carski rez (ili indukciju)
Sada ste već dobro upoznati sa #mythbustingmonday pa znate da je naslov neistinit, odnosno mit. Zašto onda toliko žena ide na indukciju ili carski rez zbog velike bebe?
“Velika beba” je jako širok pojam i poprilično ovisi o osobnoj percepciji kao i drugim faktorima. Medicina za velike bebe koristi izraz “makrosomija”, a to označava bebu težu od 4 ili 4,5 kg (kako u kojoj zemlji i kako kod kojeg doktora).
Zbog sumnje na makrosomiju (da sumnje, jer ne postoji način da se točno odredi djetetova težina prije nego se rodi) često se znaju predložiti indukcija (da beba ne ostane duže u maminom trbuhu i naraste još veća) ili carski rez “jer je beba prevelika za vaginalni porod”.
Takvi prijedlozi sa sobom nose više problema. Za početak idemo pričati o određivanju težine/veličine bebe. To se radi ultrazvukom, koji osim što sam po sebi nije precizan, ostavlja čitanja nalaza na liječniku (zna se dogoditi da u rasponu od par dana različiti ginekolozi daju potpuno različiti procjenu). Pred kraj trudnoće (kada se najčešće “očita” makrosomija), postotak odstupanja ultrazvuka (znači ne očitavanja od strane liječnika koji može pogriješiti, već samog uređaja) je 15-20%.
Zaključak: Makrosomija se ne može odrediti/dijagnosticirati prije nego se beba rodi.
Često će te ćuti priče žena koje su bile inducirane ili poslane na carski rez zbog velike bebe, da bi se na kraju beba rodila sa 3,5 kg.
Van toga, podijelit ću s vama zanimljivu statistiku, a to je da se prava makrosomija događa samo u 1.7% slučaja.
Dalje od toga makrosomija nije ni po čemu indikacija za težak porod, čak i ako vam kažu nešto kao “sitnije ste građe” ili “imate uske bokove”. Ako su vam rekli da imate premalu zdjelicu (Cephalopelvic Disproportion), zatražite drugo mišljenje jer je ovo stanje zapravo iznimno rijetko i jako se teško dijagnosticira (o tome možemo drugom prilikom).
Jedan od najvećih strahova velike bebe su distocija ramena kod poroda, no distocija ramena se može dogoditi bez obzira na težinu bebe a educirano osoblje može reagirati s asistencijom da se to riješi u porodu (ako do toga uopće dođe) tako da ni to nije indikacija za carski rez (a indukcija tu zapravo može samo otežati stvar). Ako imate gestacijski dijabetes i prekomjernu tjelesnu težinu u trudnoći, imate povećane šanse za makrosomiju, no to nije uklesano u kamenu. Uložite više pažnje u svoje zdravlje, educirajte se i nemojte se bojati tražiti drugo mišljenje.
Uz sve ove informacije koje sam vam sada dala, bitno je znati i još jednu. Čak i ako je beba ulazi u ovaj rijedak (1.7) postotak velike bebe, to ne znači da ne možete roditi vaginalno ili da će vaš porod biti teži ili bolniji. U porodu se naše tijelo prilagođava i zdjelica se može raširiti i do 30% i puno faktora ulazi u ovo, pogotovo kretanje kao i pogodniji položaj izgona (čučanj, na stolčići, na sve četiri). Ima više zapisa žena koje su imale vaginalni porod beba s 5kg bez da su imalo popucale ili imale bilo kakvih komplikacija. Naše tijelo je zaista čudesno i sposobno je puno više nego što mislimo. Ako odbijete carski rez/indukciju ili ako pristanete na carski rez/indukciju, vi će te svoju bebu roditi! Bitno je samo da ste donijeli odluku koja je najbolja za vas, da odluku ne donosite iz pozicije straha i da su vam sve informacije objašnjenje.
Više informacije možete naći:
Barbara Harper – Gentle Birth Choices
Evidence Based Birth – Evidence on: Eating and Drinking During Labor
Evidence Based Birth – Evidence on: Induction or Cesarean for a Big Baby
ACOG – guidlines on fetal macrosomia
Julie Francom – Your Pelvis is NOT too Small – Overuse of the CPD Diagnosis
Dr.M.D.Mazumdar, MD Cephalopelvic Disproportion ( CPD )(and increased fetal weight)
Freeman – “Intrapartum Fetal Monitoring: A Disappointing Story.”
Thacker and Stroup “Continuous electronic fetal heart rate monitoring,”
Wagner “Pursuing the Birth Machine.”
Paul and Hon “Clinical fetal monitoring versus effect on perinatal outcome,”
Zain et al. “Interpreting fetal heart rate tracing,”
Nelsen and Elleberg “Anecdotes of cerebral palsy,”
Levano et al. “A prospective comparison of selective and universal electronic fetal monitoring,”
ACOG “Fetal heart rate patterns.”
Morrison et al. “Intrapartum fetal heart rate assessment,”
Sartwelle et. al “Perpetuating Myths, Fables, and Fairy Tales: A Half Century of Electronic Fetal Monitoring”
