Šalica mlijeka s okusom djetinjstva
Oduvijek imam bistra sjećanja i snažne “triggere” koji mi izvrte scenu iz prošlosti kao da ju opet proživljavam baš u tom trenutku. Ponekada je to Madonnina La Isla Bonita koja me podsjeti na topla proljetna putovanja na obalama Crvenog mora u Egiptu. Hladni sok od hibiskusa za doručak i farbanje jaja za Uskrs na terasi hotelske sobe koja gleda na plažu. Sjećam se kako bi moja mama za doručkom tražila tridesetak kuhanih jaja za ponijeti u sobu i kako su ju svi čudno gledali. Mama, moje sestre i ja bi se stisnule na mali balkončić i farbale jaje uživajući u pirkanju proljetnog vjetra koji je sa sobom nosio miris mora. Tata bi nas gledao iz sobe i planirao dan pred nama. Često smo blagdane provodili tako, zato sam i razvila tako snažnu ljubav prema hotelima…vežu me za jednu od najljepših trenutaka djetinjstva.
Ponekada je taj “trigger” i miris i okus nečega. Već vidim kako glumim Prousta i njegove beskrajne opise najobičnijih Madeleine kolačića i kako sam u srednjoj razmišljala “Bože dragi, što ovaj tu sad smara”, ali izgleda da s godinama dolazi potreba da satima opisujemo stvari koje naizgled samo nama drže vrijednost, no evo nadam se kako će moje rečenice više služiti kao izvor emocija i gorko-slatke nostalgije, radije nego razlog za zijevanja i kolutanje očima (sorry Proust).
Zadnjih tjedan dana je bilo kao iz nekog sna, nekog drugog života. Počelo je s jednim prekrasnim produženim vikendom kojeg smo proveli zajedno Petar, Zrin i ja s našom obitelji. Od piknika u Maksimiru s mojom sestrom i njezinim dečkom, do kave na suncu s cijelom postavom jedne divne Argentinsko-Hrvatske obitelji (Ana Vladušić I’m looking at you), počela sam osjećati nekakvu opuštenu slatku nostalgiju za vremenom kad su stvari bile jednostavnije, kada je sunčani dan bio dovoljan razlog za cjelodnevni osmijeh, kad umireš od smijeha jer djeca jedu sladoled licem umjesto ustima i kada vjetar nosi miris proljeća.
Osjećaj se sa svakim danom pojačavao, Uskrs kod Petrove obitelji bio je pravi prikaz “the more the merrier”, desetak ljudi stisnutih u jedan dnevni boravak nakon što su upravo pojeli fenomenalnu gozbu, svi zavaljeni i jedva dišu (dok ne raskopčaju malo hlače da naprave mjesta za ona extra 2 komada šunkice koji im nisu trebali..zato sam ja pametno obukla haljinu), i smiju se glupim forama i starim pričama iz vremena kad smo bili mali. Gledam kako moja sveki drži Zrina i gleda te poznate crte lica i kako ju sigurno to vrati u trenutke kada je Petar bio beba, prije 25 godina i uhvati me ponovno taj neki osjećaj…srce puno ljubavi a kao da mi nestane zraka. Gledam kako Petrova baka priča Zrinu i kako joj se smiješka, zatvorim oči i čujem oko sebe Petra, njegovu sestru, brata, njihove bolje polovice i prijatelje, kako se svi smiju i kako sam okružena bukom, ali onom dobrom bukom…zvukovima obitelji. Očajnički želim zapamtiti tu scenu, zastati i urezati ju u svoje misle zauvijek, kako bi me kasnije u životu miris kuhane šunke ili finog muškata, vratio u taj trenutak.
Par dana nakon toga u Zagreb je došla moja obitelj koju dugo nisam vidjela i mislila sam kako ću samo doći jedan dan nakratko sa Zrinom da ih sve vidim a ostatatak vremena naprosto imam previše obaveza. Ali nisam mogla, osjetila sam toliku potrebu biti s njima što više da sam se svaki dan našla kod svojih, jednu večer smo čak i prespavali jer nisam htjela doma. Ne mogu to opisati, bila sam u tom svom nekom balonu sreće i nisam htjela da prestane.
Sjedim u kuhinji u kojoj sam odrasla i moja baka mi toči domaće mlijeko koje je maloprije prokuhala. Pita me je može li s kajmakom a ja samo kimam glavom. Držim šalicu sa srčekima i medekima u ruci i guc po guc uživam u mlijeku i sjetim se svega. Kako smo svaki dan u Egiptu pile domaće bivolje mlijeko koje je dostavljao jedan stariji čovjek na naša vrata. Moja mama bi mu platila i odmah prokuhala mlijeko, skinula sloj kajmaka s vrha i svakoj od nas ulila mlijeko u šalicu za doručak. Ja bih onda uzela kajmak i namazala ga na fitir (egipatska verzija maslenice, odnosno prazna pita od lisnatog tijesta), a na vrh posula malo soli ili šećera, ovisno o danu. Sjetim se kako sam u Zagrebu išla s mamom na plac po domaće mlijeko i kako sam ga onda ja prokuhavala dok je ona pripremila namirnice za ručak. Sjetim se ljeta provedenih u Vojvodini, gdje smo nas šestoro bratića i sestričini za jednim stolom svako jutro pili čokoladno mlijeko i kako sam mislila,”pa ne može bolje od ovog”.
Sve to, iz jedne šalice mlijeka. Bolje da vam onda ne krenem pričati čega sam se sve sjetila kad mi je mama skuhala tursku kavu.
I dani su tako prolazili, ja u vrtu u kojem sam odrasla, oko mene moja majka, moja baka, moja sestra, moj muž, moj otac, moj djed. Pije se kava, priča se, gleda se nogomet u drvenom šadrvanu (sjenici), jorgovan se rascvjetao, na svakih par koraka neko cvijeće niče, mali kameni dvorci u zelenilu izviru i svako malo primijetim neko novo drvce koje je nedavno posađeno.
Sjedimo na travi, Zrin uživa na suncu, jedemo voće i smijemo se jedni drugima…a ja se uhvatim kako opet razmišljam o jednostavnijim danima, i kako to isto želim za Zrina.
Želim da može uživati nesmetano u vrtu, penjati se po drveću, brati cvijeće, valjati se po travi i da ne moram strahovati jer znam da je tu, svoj na svome, s obitelji koja ga okružuje. Želim mu kuhati domaće mlijeko i pitati ga želi li da u ostavim kajmak ili ne. Želim da se popne na drvo trešnje i pojede najslađe sve dok ga trbuh ne zaboli. Želim mu peći domaći kruh i gledati kako on i njegovi braća/sestre/bratići/sestrične/prijatelji malo čapaju jer ne mogu dočekati da se ohladi. Želim ih gledati kako se igraju dok sa svojom majkom, bakom,svekrvom, ujnom pijem tursku kavu i jedem kolač od maka. Želim se zajedno s njima smijati dok gledam kako se klinci vješaju po Petru dok on glumi da mu to teško pada a zapravo pršti od sreće.
Možda ćemo moći imati to sve, možda ćemo imati neki kompromis a možda nešto i još bolje. Ali ono što znam da želim je stvoriti pregršt divnih uspomena našoj obitelji da mogu imati nove poveznice, nova sjećanja i nove trenutke istinske sreće. Istovremeno ne želim nikada izgubiti to da me svaka topla puter štangica ili pjesma Dine Merlina podsjeti na Sarajevo, uštipci sa slanim kajmakom na Teslić, štrudla od sira i Mortal Kombat na Vojvodinu, miris jorgovana i crkvena zvona na Zagreb, a kardamom i ezan s minareta na Egipat.
U mom dječjem srcu nikada nije bitno tko je otkud, tko se kome moli, tko što voli. Bilo je bitno upijati proljetno sunce na licu nakon duge zime, pomirisati đurđevak, zavrištati od smijeha kad iz spomenutog izroni mravić i znati cijeniti jednu finu šalicu domaćeg mlijeka. Vrijeme je da se moje odraslo srce tome vrati.
S ljubavlju,
