Tako mlada, a već trudna?

-Blog rant o tome kako nikome ne možeš udovoljiti

Svi znaju onu našu narodnu “Nije se rodio taj koji bi narodu udovoljio”. Oduvijek sam bila svjesna te činjenice i sa svakom mojom životnom odlukom se taj “narod” javljao sa svojim savjetima (koje ih nitko nije tražio) i parolom “mi znamo najbolje”. Osjetila sam to kada sam se odlučila upisati na RIT (Američki faks) u Zagrebu, kada sam krenula na yogu, kada sam se odlučila odseliti od svojih roditelja, kada sam birala prvu poslovnu praksu….svi su uvijek znali što je najbolje za mene, a moje odluke su uvijek bile one -krive.

Nisam se dala smesti, jako sam tvrdoglava i roditelji su me uvijek odgajali da budem sigurna u sebe i svoje odluke, pa čak i ako pogriješim, znam da je to MOJA greška (hvala mama, hvala tata). No moram priznati da nikada, NIKADA nisam očekivala toliko guranje spomenutog naroda u moju odluke i moj život dok, evo, nisam ostala trudna.

Obzirom da je ovo blog rant, dati ću si malo oduška i raspisati se onako -pošteno, pa da ne bi bilo, upozoreni se.

Trebala sam pretpostaviti kako će stvari izgledati čim smo se ja i moj suprug zaručili…od najčešćeg pitanja “Pa kaj si trudna?” popraćen mojim zbunjenim “ne”, počela sam se opravdavati. O da, opravdavati. Na svačije pitanje “Pa zašto tako mladi, gdje se žurite, pa niste normalni…” ja sam imala osjećaj da svima moram dati legitiman razlog…pa volimo se, živimo zajedno već xy vremena, imamo jednake životne želje i ciljeve, financijski smo stabilni, imamo posao, auto….. Dok nisam shvatila da u našem okruženju je jedini legitiman razlog za ranu ženidbu, upravo taj – zalomila se beba. Jer eto, u našem društvu je bolji razlog da se mladom paru “zalomilo” dijete jer nisu pazili ili su baš onaj minijaturan postotak kojem je zaštita zakazala, pa da su se zato odlučili zauvijek vezati jedan za drugog u bračnoj zajednici, bez obzira što možda to nisu željeli ili nisu bili spremni (ima naravno onih koji jesu i super za njih, dupla životna sreća!), nego da se dvoje mladih ljudi koji se vole, koji funkcioniraju u suživotu i koji imaju siguran i sređen život odluče na takav korak. Načuli smo se svakakvih još ružnijih komentara, čak i od par ljudi koji su nam pristupali sa smiješkom, pojavili na svadbi, a čim nismo bili u blizini krenuli u paljbu. Ali neka, to ti je životna škola, naučiš se (ponekad malo teže), tko ti želi dobro, a tko želi prividnu bliskost.

No, dok su nama dvoma svi solili pamet kako smo premladi (čisto da razjasnim, svadba je bila prošle godine, ja sam imala 22 godine a suprug 24, oboje završeni fakultet i siguran posao)…isti ti ljudi su moje single prijatelje ispitivali pa kad će više naći nekoga, da im vrijeme teče, da nisu zauvijek mladi. Parovi koji su neko vrijeme skupa su slušali priče “Pa što se čeka?”, “Kad će svadba?” …i tako smo se svi mi zbunjeno gledali, ne znajući zašto ih je briga i što zapravo narod očekuje od nas.

I tako, prošla je naša divna svadba, život se nastavio, nama lijepo u našem stanu s naše dvije mačke, par biljaka i uvijek plaćenim Netflixom…Laganini krenu ljudi s pitanjima “A kad će beba?”, “Želite li djecu?”, “Ma najbolje to sad dok ste mladi”, “Joj nemojte sad, uživajte još u životu” i koja god mišljenja su smatrali da baš MORAJU podijeliti s nama jer eto, ne mogu se suzdržati. I tako, mi, kao svaki ozbiljan par, smo već pričali o toj bitnoj temi, znamo da želimo djecu, ali znamo da smo mladi pa čekamo malo da vidimo kako će nam se razvijati karijera, da uštedimo malo novaca i vidimo kako će mene služiti zdravlje. Jer eto ljudi moji, to je moj životni križ kojeg već dugo nosim, moje zdravlje…ili bolje rečeno manjak istog. Evo sada već više od pola života muku mučim s raznim zdravstvenim problemima, o kojima ću detaljnije pisati s vremenom, pa kako stvari nisu kretale na bolje, nama se ideja moje trudnoće i naše buduće obitelji činila nedostižnom. Jako nas je to pogodilo i imali smo fazu gdje smo preko toga morali prelaziti, tješiti jedno drugo, istraživati druge opcije i polako to prihvatiti. Moram priznati da je bilo jako teško. U tim trenucima se osjećaš jadno, nedovoljno i prazno…ali s vremenom postane lakše kad si posložiš stvari u glavi i isplaniraš život s tom novom spoznajom, što smo mi i učinili.

Bam! Taman kada sam ja trebala probati jednu terapiju, saznam da sam trudna. Nešto što sam mislila da je nemoguće mi se izruguje jednim debelim plavim plusom na popišanom štapiću kojeg sam iz straha i nevjerice bacila u smeće, pa onda kao najveći klošar iskopavala iz istog tog smeća kada sam došla malo k sebi (da se uvjerim da je taj plusić još uvijek tamo, jel…).

I tako se moj (i mužev), cijeli život okrenuo naglavačke. Toliki jedan “rollercoaster” emocija ne možete zamisliti. Nismo govorili nikome osim obitelji i kumovima prva 3 mjeseca, tako nam je doktorica savjetovala jer je prvo tromjesečje najriskantniji period, tako da smo tu “tajnu” čuvali kao zmija noge. Bilo nas je strah svega jer nam se dogodilo pravo pravcato čudo, dobit ćemo dijete nakon što nam je rečeno da nam to nije u kartama…ne želimo ništa krivo napraviti…

I sada, onaj najsmješniji dio…kako ljudi u ta 3 mjeseca nisu znali za moju trudnoću i dalje smo slušali komentare “aaaa, kad će bebač neki?”, “U braku već godinu dana a nema bebe na vidiku, šteta”…a mi se gledamo, šutimo, uzbuđeni, prestrašeni.

Nekako jedva prođu ta 3 mjeseca, pa još malo. Prođu svi mogući nalazi i pretrage gdje je sve uredno i po PS-u, saznamo da čekamo malog dečkića, našeg vlastitog malog hahara. Spremni da podijelimo sa svijetom vijesti o našem malu čudu, kao pravi milenijalci objavimo fotku na Facebooku i Instagramu. Pristižu divne poruke, čestitke, srčeka…ma milina (ili kako bi naš kum rekao “ljubavi ka dreka”), mi u nekom tom uzbuđenom zanosu…sve dok nije krenulo…

“Kud tak mladi?”, “Niste se ni iživjeli pošteno”, “Pa gdje se žurite?”, “Pa kaj vam je to trebalo?”, “Ti sad jadna nećeš nikada imati karijeru”….i sve od istih onih koji su do prije 2 tjedna ispitivali o stanju moje “prazne” maternice i našim privatnim planovima i reprodukciji….E pa narode moj, ako se ne znate veseliti tuđoj sreći, ako u svakom jajetu nađete dlaku, samo ćete biti isfrustrirani i gladni. Ne postoji savršeno vrijeme za vjenčati se, za imati dijete, za raditi na karijeri, za započeti projekt, za pokrenuti blog, za naučiti novu vještinu, za oprati osjetljivi veš….svatko ima svoj timeline.  Nemojte zadirati u privatne živote ljudi, nemojte im soliti pamet i nemojte ih osuđivati. Svako ima svoju priču, svoje razloge i svoj tempo. Zato budi čovjek, uživaj u svojoj priči i brate miči se iz moje ako nemaš što lijepo za reći.

Pozdrav od (oh ne) mlade trudnice i supruge, hvala na čitanju, sad mi je lakše.