Toksičnost low-tox pokreta

Pazi što stavljaš na kožu. Pazi čim se šminkaš. Pazi što jedeš. Pazi s čim pereš. Pazi što oblačiš na sebe. Pazi gdje kupuješ. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi. Pazi.

Ovo sam bila ja. Još uvijek često jesam. Zato odmah želim naglasiti kako ovo nije tekst koji služi da bi se pokrete kao što su low-tox, zero-waste, zdrava prehrana ili bilo što srodno, -obezvrijedilo. Nikako.

Svi ti pokreti u svojoj suštini imaju dobru poruku. Uvesti izmjene i nove navike koje će poboljšati kvalitetu života. Iako je sam sentiment i pokretač iza tih pokreta dobar, izvedba ponekada nije baš toliko idealna.

Ovaj tekst je tu da ukaže na to koliko lako neke stvari odu u ekstreme i kako ti ekstremi stvaraju lošije posljedice nego sve to od čega “pazimo”. Ovo posebno vrijedi kada pričamo o neetičnim prodajnim praksama koje koriste trendy izraze i trenutne “buzz-words”,igraju na kartu straha za zdravlje, grižnju savjesti, vršenje pritiska, te najčešće targetiraju ranjive skupine kao što su trudnice, majke te kronične bolesnike. Taj ekstrem, nabijanje krivnje i sijanje straha, je nažalost nešto što se često može naći u spomenutim pokretima.

Osoba sam koja je odrastala u okruženje gdje se uvijek jelo pretežito zdravo i svaki dan je bio topli, domaći obrok na stolu. Važnost zdravih navika se isticala, ali kao i svako dijete, jela sam i sladoled, krokiće.

Prehlade su se uvijek prvo liječile čajem, juhicom, inhaliranjem…eterična ulja bila su sastavni dio života, ali isto tako su se jako visoke temperature skidale lijekovima, doma su se koristila različita sredstva za čišćenje (od “prirodnih” do “sintetičkih”) i nekako su meni obje strane imale smisla. Bilo je ravnoteže.

Nažalost tu ravnotežu nisam ponijela u svoj “odrasli” život i majčinstvo do nedavno. Već sam i sama, u želji da sebi i svojoj obitelji “osiguram najbolje” zapela sam u mindset koji je, -za mene, postao toksičan.

Kada sam prvi put ostala trudna, bila sam u strahu od svega. Htjela sam eliminirati sve mogućnosti da nešto pođe po zlu i kao i svaka mama htjela sam najbolje za sebe i svoje dijete. Rekla bih da sam se nalazila u posebno ranjivoj “skupini”, jer sam osoba kojoj je rečeno da neće moći imati djecu. Kada je do moje trudnoće došlo, bila sam u takvoj nevjerici i cijelo sam vrijeme zaista strahovala od toga da nešto pođe po zlu. Kako sam imala prije toga različitih problema s hormonima, a u trudnoći me počela boljeti glava od sintetičkih mirisa i proizvoda za čišćenje, ubrzo sam, preko društvenih mreža, otkrila o pojmu low-tox života i pokreta. Ideja je jednostavna, eliminiraš maksimalno koliko možeš, sve u tvom životu što je krcato toksinima. Logično i totalno legitimno. Donekle se već uklapalo u neko moje vrijednosti plus ljubav prema fito i aromaterapiji.

Nećemo se lagati, danas na tržištu stvarno ima svačeg, okruženi smo proizvodima upitnog sastava, hrane upitnog porijekla, odjeće upitnog sastava i načina izrade….mogu nabrajati do sutra, ali vjerujem da razumiješ poantu.

Izbacila sam iz našeg kućanstva sve što je Instagram ili čuvena aplikacija za očitavanje sastava, reklo da je loše. Ne samo loše. Toksično.

Koja težina u toj riječi zar ne? Toksično. Nešto je toksično za tebe i tvoju bebu. Pa naravno da ćeš se toga riješiti, pa kako ne bi?

Hodala sam okolo s aplikacijom, naučila sam napamet tih 5 najčešće spomenutih “toksičnih” sastojaka i čim bih ih negdje vidjela, nikako, odbijanac. Ma ne dolazi u obzir.

Tada sam napravila neke izmjene u svom životu koje i dan danas njegujem i na kojima sam iznimno zahvalna, jer su za mene, moju obitelj i dinamiku, zaista djelovali, imali smisla i postali dio svakodnevice.

Recimo sve što možemo čistiti prirodnim sredstvom za čišćenje koje sama smućkam (nije znanstvena fantastika obećajem, već kombinacija destilirane vode, alkoholnog octa i prirodnog deterdženta za suđe). Osim što mi je jednostavno za složiti, bočića s nastavkom za špricanje stoji u svakoj sobi i ako treba nešto brzo očistiti i prebrisati, iskreno nema bolje. Dodatno dobra stvar je što ne moram razmišljati hoće li djeca ili pas nešto progutati ili polizati što ne smiju, i što starijem sinu mogu dati njegovu vlastitu bočicu i krpicu da očisti svoj kutak, a da se ne moram stresirati.

Pronašla sam odličan deterdžent i omekšivač koji super pere odjeću, lijepo miriše, a mogu ga koristiti i za odjeću najmanjeg i najnježnijeg člana naše obitelji, našeg malog bebana.

Izbacila sam sintetičke osvježivače zraka, a u stanu imam difuzor i eterična ulja.

Za većinu dekorativne kozmetike kao i njegujuće, pronašla sam neke koje su uklapaju u “low-tox” ali i u moj život.

No za neke stvari nisam našla zamjenu, i pritisak koji mi je to stvaralo bio je popriličan. Sa svih strana upijala sam sadržaj koji je promovirao sve neke “ispravne” odluke i korake. A sve se naravno veže jedno za drugo. Pogotovo kada si u toj ranjivoj skupini (trudnice i majke) koje samo žele donositi apsolitno najbolje odluke za svoje mališane.

S vremenom sam otkrila i da imam MTHFR mutaciju, koja otežava proces metilacije, i time je jako bitno podržati tijelo u detoksu i smanjiti maksimalno doticaj s “toksinima”.

Čini li ti se već sada kao popriličan teret? Ne znam za tebe, ali meni je itekako bilo.

Isprobavala sam razne proizvode, pogotovo jer sam imala strašnih problema s kožom lica. Suha koža, iznimno osjetljiva, a sklona aknama, prištićima i upalama.

Nije dolazilo u obzir da koristim bilo što, što nije “prirodno” jer me bilo strah da si tijelo pumpam strašnim toksinima. Isprobavala sam svašta. Tako sam i došla do prirodnih krema koje u sebi nemaju konzervanse, jer u mojoj glavi je bilo da su svi konzervansi sigurno zlo. E sada, ono što tada nisam znala (bez obzira na to što sam i sama prošla tečaje izrade prirodne kozmetike i tako to), da čim u prirodnoj kozmetici ima vode, a nema konzervanse, možeš si stvoriti i hrpu problema.

Znate kako sam to naučila? Doslovno na svojoj koži.
Znate što se dogodi kada u takvoj kremi nema konzervansa? Ta krema ubrzo postane leglo bakterija (pogotovo ako se ne čuva u hladnjaka i nanosi prstima, i da, čak i opranima).
Znate što se dogodi kada na osjetljivu kožu sklonu upalama i aknama stavite kremu leglo bakterija?
Crvenilo. Osip. Ojed. Upala. Akne od kojih se ne možeš nasmijati od bolova.

Ali kako je to moguće? Pa prirodno je!

Zato što prirodno nije uvijek sigurno. Isto kako sintetičko ne znači automatski toksično.

Ali nije to ostalo samo na low-tox pokretu, već i u drugim segmentima životima koji se sve nekako isprepletu.

Zero-waste. Pokret kojeg sam se toliko trudila držati i koji mi je nabijao strašan pritisak, kojeg sam ja onda nabijala i drugima oko sebe.

Opet ista stvar, ista priča. Htjela sam zdraviji život i navike, za svoju obitelj i svoju planetu. I dalje to želim.

Imam svoju bočicu s vodom, svoje cekere, gledam kako da svaku stvar maksimalno iskoristim.

Bacila sam se u to na glavu i zamijenila toliko toga u našem kućanstvu bez da sam se uopće pitala koliko je to smisleno, i koliko je to za našu obitelj -održivo.

Sve sam prilagođavala tome i stalno sam osjećala pritisak da MORAM bolje, da ne radim DOVOLJNO. Sama sam si nametnula taj pritisak, koji je samo rastao kako je rasla i moja zajednica na društvenim mrežama, jer sam osjećala ogromnu odgovornost da prenesem ono što sam smatrala “ispravnim” i doživljavala sam i strah od osude, ako slučajno “posustanem”.

Slične polemike počele su se voditi i na drugim sferama.

Živiš low-tox život ali tvoja krema za sunčanje i parfem imaju toksične sastojke. Ne može to tako hej. Ili sve ili ništa.

Trudiš se smanjiti otpad i biti “zero-waste” ali kupila si haljinu u nekom lancu dućana? Ne može to tako. Ili sve ili ništa.

Promoviraš body positivity i trudiš se sama prihvatiti i zavoljeti svoje tijelo i motivirate druge na to isto, ali odeš na neki tretman ili na trajni lak? Ne može to tako. Ili sve ili ništa.

Jedeš zdravo i paziš na namirnice ali ti mali danas u parku jede krokiće? Nikako. Ili sve ili ništa.

Prakticiraš povezujuće i prisutno roditeljstvo ali daš djetetu crtić? Nikako. Ili sve ili ništa.

U svakom segmentu života, bilo uživo ili na društvenim mrežama, došlo je do takve zaluđenosti “ispravnom” i “zdravom” načinu života, da sam osjećala toliki pritisak i teret da nisam dovoljno dobra, da je moj život postao sve samo ne ispravan i zdrav.

Društvene mreže krcate su osobama koja prodaju određenu sliku svog života. Određenu viziju i kalup. Time osim što sami sebi nametnu nedokučiva očekivanja, često jednako tako nameću zajednici koja ih prati rečenicama kao što su “nećeš valjda taj otrov stavljati na sebe?”, “nemoj da vas vidim po shopping centrima!”, Puding iz dućana? Pa to je zlo, napravi zamjenu s medom i avokadom”.
Ta vrsta svakodnevnog utjecaja i pressinga, s vremenom nama, svjesno ili nesvjesno, odašilje poruku “moram još, ne radim dovoljno, nisam dovoljna dobra”.

Ali valjda imati na umu da društvene mreže nisu realnost. Oni su pažljivo kurirani i editirani trenuci koje osoba odlučuje podijeliti s drugima. Neki kuriraju i editiraju više, neki manje, ali i dalje ništa od toga ne prikazuje realnost onako kako ona zaista je.

Kao osoba koja je i sama iznimno aktivna na društvenim mrežama, stojim iza toga što sam rekla i želim da to znaš i imaš na pameti kada god te povuče da uspoređuješ svoj život, navike, odluke s nekom osobom online.

Osobno je to na mene imao velik faktor, jer je puno ljudi koje sam ja pratila i čiji rad sam poštovala, su bili jako duboko u tim navedenim pokretima da sam i sama smatrala to jedinim ispravnim.

Osim što sam sama sebi nabila pressing oko toga što ja moram raditi i na što ja moram stalno paziti da bih bila dobra majka i zdrava osoba koja vrednuje i čuva svoju planetu, doslovno me postalo strah što će drugi reći ili misliti ako ne ispunjavam kvotu i kriterije koji ulaze u sve te pokrete kojima nas filaju sa svih strana i uvjeravaju nas da je to jedino ispravno i da ako mi tako ne živimo da je problem u nama.

Doslovno sam 4 godine koristila četkicu za zube od bambusa iako mrzim onaj osjećaj drveta u ustima (senzorički problemi yay) dok nisam sama sebi rekla “pa zašto ja ovo radim? Znam li ja uopće dovoljno o ovome svemu da sam sigurna da uopće i radim dobro?, “Da li te četkice od bambusa zaista nečim doprinose?”

S vremenom sam počela preispitivati i druge svoje stresove i pritiske.
Ima li smisla živjeti u grču i osjećaju nedovoljnosti i moranja? Služi li ovo uopće meni, mojoj obitelji, mojoj zajednici? Ima li ovo sve smisla?”

A onda sam lagano počela shvaćati da -nema.
Nema smisla.

Jer niti jedan ekstrem nema smisla i ako je cijena low-tox i zero-waste života, moj osobni mir, to nije cijena koju sam ja voljna platiti.

Što mojoj obitelji znači ako sam minimizirala toksine u kućanstvu ali oni osjećaju grč i strah od stvari koje su sasvim normalne, i uopće nisu toksične kako ih puno ljudi predstavlja?

Što mom osobnom zdravlju znači ako izbjegavam sve te stvari, a stres me ždere i endokrini sustav mi pliva u kortizolu i adrenalinu?

Polako sam si počela davati oduška. Znate što se dogodilo? Nikada nisam bila zdravija.
Jer sam prodisala.

S vremenom sam naučila da su aplikacije koje čitaju sastave zapravo dvosjekli mač. Da, dobiti ćeš informaciju ako je neki sastojak označen kao štetan, ali što ti zapravo znaš o tome? Znaš li u kojem omjeru je taj sastojak dodan? Na koji način je obrađen? S kojim drugim sastojcima je u kombinaciji? Kako oni uopće zajedno funkcioniraju? Zašto je stavljen u tom obliku? Zašto je taj sastojak uopće označen kao loš i na temelju kojih informacija?

Koliko zapravo razumijemo to sve što izbjegavamo i od čega bježimo kao vrag od tamjana? Razumijemo li zašto demoniziramo određen proizvod ili namirnicu?

Znamo li uopće pročitati ta istraživanja s iskrenim razumijevanjem materije? Ili samo kao papige ponavljamo jedno te iste rečenice koje smo pročitali na društvenim mrežama ili u naslovu nekog bombastičnog članka?

Nakon što sam imala priliku razgovarati s nekoliko stručnjaka iz oblasti dermatovenerologije, farmakologije, biokemije i srodnih struka, dobila sam sve više i više pojašnjenja za svaki taj sastojak kojeg sam toliko demonizirala. Kako se stavlja, zašto , kako se rade klinička i dermatološka ispitivanja i kako se određuje sigurnost proizvoda…da sam uvidjela koliko zapravo malo o svemu znam.

Da se razumijemo, nisam tip koji će slijepo povjerovati u sve što je rečeno od strane struke jer je struka širok pojam i sigurno ju ne pokriva u potpunosti par stručnjaka. Sama sam se uvjerila koliko krivih informacija može doći i iz te struje. Ali ti razgovori i objašnjenja dali su mi uvide koji su razbili to neko moje viđenje svega i zaluđenost time.

Isto kako sam i osvijestila da je super što pazim na reusable stvari, recikliram, izbjegavam plastiku, da je opet za većinu uništavanja planeta zaslužan mali broj najvećih svjetskih firmi, i dok ja perem zube četkicom od bambusa oni niti sekundu ne promišljaju o onom što ostavljaju iza sebe.

To su bile neke od tih “tehničkih” stvari koje su me natjerale da preispitam “ali koliko sam ja zapravo u pravu i što ja to zapravo znam o svemu tome?”.

Ali to nije jedino što je igralo ulogu. Realno počela sam razmišljati o tome,na kraju dana, koliko te sve moje stroge odluke imaju smisla i koliko se to sve uklapa u naše realne mogućnosti, svakodnevicu, dinamiku?

Jer hajdemo biti realni, neki ključ kojem svi težimo je u nekom balansu. Bilo bi dobro da pazimo što jedemo, ali ne do mjere da se određene hrane bojimo.Bilo bi dobro da pazimo što mažemo na kožu ali ne do mjere gdje u svakoj bočici vidimo otrov, jer je neka mobilna aplikacija tako rekla. Bilo bi dobro da pazimo da ne trošimo bez razmišljanja i stalno kupujemo nove, nepotrebne stvari, ali ne pod cijenu da ćemo sami sebi stvarati pritisak zbog nove haljine.

Iako o ovoj temi imam još puno toga za reći, htjela bih za kraj sažeti sve ove neke misli u nekakav smislen zaključak.

Naravno da se neće svako pronaći u ovoj temi, i da ima pregršt ljudi koji su uspjeli iz svega navedenog uzeti ono što njima najviše odgovara, i to implementirati u svoj život, bez dodatnog stresa i osjećaja pritiska. To je predivno i nešto čemu, vjerujem, svi težimo.
No kada sam pokrenula ovu temu na svojim društvenim mrežama, jasno sam vidjela koliko je to bilo prijeko potrebno jer mi se javljalo na stotine i stotine žena koje točno znaju o čemu pričam.

Često u ovakvim argumentima možemo čuti “pa to je sve do osobne odluke, ako netko ode u ekstrem to je njihov problem”…i ja sam prva koja će reći da, i vrijeme je da svi krenemo preuzimati osobnu odgovornost i za svoje postupke i život. No isto tako je naivno pomisliti kako pokreti koji su doživjeli masovnu popularnost unatrag 3-5 godina, kao i činjenica da u puno toga leži profit, neće utjecati na mindset velikog broja ljudi. Puno toga je danas marketinški trik i to najčešće igranje na emocije, stvaranje straha, osjećaja grižnje savjesti i pritiska. Puno toga su same prazne riječi i parole. Tako da imajte to na umu. Isto kako i postoje zaista proizvodi užasnih sastava, nisu svi sintetički sastojci zlo, a pogotovo ne jer neka aplikacija tako kaže. Nećete umrijeti od povremenog junk obroka, neće se svijet urušiti ako zaboravite svoj organski low-tox, zero-waste body wash kruti sapun kad idete na ljetovanje, pa se morate par dana prati nekim običnim body-washom koji se našao u apartmanu.

Ali znate što ubija? Zdravlje, veselje i odnose?
Konstantan stres, briga i grižnja savjesti.
Stalne povišene razine kortizola kroz duži period dokazana utječu na naše cjelokupno zdravlje. Puno više nego neki losion za tijelo ili pasta za zube.Isto kako utječe i na našu psihu, na naše odnose, na našu okolinu.

Low-tox je super. Kada je jednostavan. Kada je primjenjiv i održiv. Kada je ispravan.
Problem nastaje kada taj pokret potiče to da se bježi od svakog spoja jer je netko rekao da je neki sastojak užasno opasan/kancerogen i ostalo. Pogotovo kada vam ista ta osoba želi prodati nešto.

Prirodno je super, ali i prirodno vas može zeznuti ako je neispravno napravljeno ili korišteno. Balans je ključ. Zdrav razum. Provjereni izvor.

A sve što ti krade mir i vrši stalni pritisak nije vrijedno toga.
Kažem iz iskustva. Nije.vrijedno.toga.

Ono kako ja danas živim svoj život (odnosno ono čemu težim) je da implementiram pozitivne promjene i navike na način koje za nas imaju smisla, a ono što mi ne služi, jednostavno ne preuzimam i ne grizem se zbog toga.

Jer shvatila sam nešto i danas to želim podijeliti s tobom. Svaka stvar koju napraviš za svoju dobrobit i dobrobit svoje obitelji (i planete) je super. Svaka ta stvar vrijedi itekako.
Svaka.
Ne moraš stalno i još i još i još i osjećati se loše što ne možeš sve. Nitko ne može.

Ponekada je lijepo podsjetiti sami sebe da smo samo ljudi, ne roboti, i kako je jedna divna žena s kojom sam pričala o ovoj temi rekla “kako je lijepo ponekada samo biti ljud.”

Low-tox pokret ima neke super preporuke i smjernice i sigurno može donijeti puno dobrog. Ali u to dobro ne ulaze pritisak, osjećaj manje vrijednosti, grižnje savjesti i stres.
Jer to su poprilično toksične stvari ako mene pitate, tako da na kraju dana, svako za sebe bira i važe koji mu toksini više prijete u životu.