U dobru i zlu
Evo još jednog neplaniranog posta, no ovaj će biti kratak, s malo pozitivnijom porukom (ali jednakom važnosti kao prošli). Ponekada u životu zaboravimo na stvari koje su zaista bitne, i obuzeti frustracijama kada nešto ne ide po planu, ili onim iritantnim sitnicama koje nas potiho izjedaju, pobrkamo prioritete i one istinski bitne stvari padne u drugi plan.
Pa evo jedan kratak povratak u realnost kojeg pišem sama sebi kao podsjetnik za one trenutke kada dopustim da svakodnevne gluposti preuzmu fokus i natjeraju me da na tren zaboravim kako je život stvarno izvanredan.
Zadnjih su par tjedana za mene bili jako teški, i fizički i psihički. Imala sam svakakve bolove, stare strahove koji su proključali na površinu a i nove frustracije koje su izbočile svoje ružne glave. Ali kroz sve ove teške trenutke imala sam onu jednu stvar koju je apsolutno nemoguće izračunati, nešto čija je vrijednost jednostavno neobjašnjiva, jedinu pravu čaroliju na ovom svijetu. A to je beskrajna ljubav i podrška moga muža kojem sam neopisivo zahvalna. Zato se baš i želim pokušati zahvaliti ovako javno, da ostane trag … a možda nekog od vas podsjetiti da napravite isto.
Mome mužu,
Sretan rođendan ti predivni čovječe! Ti apsolutno izuzetni primjerak ljudske vrste! Znam da nismo ovako planirali proslaviti tvoj rođendan, i da je slomljena noga drekec. Znam da smo imali svakakve planove i ideje o tome kako će se stvari odigrati i znam da sam se stresirala oko onih glupih, nebitnih detalja. Onda si slomio nogu, imali smo 2 pokakana dana (da se fino izrazim jel’) puna zbunjenosti, straha i frustracija, i evo mene sada, ne mogu zaspati jer je naš glupi krevet prazan i jedva te čekam ugušiti u ljubavi odmah ujutro. Želim ti reći da sam ti zahvalna na svemu što radiš, svemu što jesi i svemu što mi pomažeš biti. U dobru i zlu, nisu samo prazne riječi. To je stup na kojem gradimo sve naše i nadam se da ćemo na njemu nastaviti graditi dok ne posijedim i sva se naboram k’o stara suha šljiva.
—
Čini se bedasto to što se mora dogoditi nešto “loše” kako bi promijenili način razmišljanja i posložili si u glavi ono što je bitno, naspram onog što je prolazno i lako rješivo. No ponekada, čini se da nam je baš to potrebno. Kada nas pokosi iznenadna, negativna situacija, uspijemo vidjeti što (ili tko) nam se nalazi u srcu, isto kako vidimo u čijem srcu mi zauzimamo mjesto. Zato se želim zahvaliti našoj obitelji, s obje strane, za to što su uskočili pomoći na sve načine. Želim se zahvaliti našim prijateljima na bezgraničnoj količini podrške. Ovo nije priča, niti je moj klasični ljuti izljev…čak nije ni pravi blog post … ovo je samo način da kažem hvala ne neki trajniji, značajniji način, a i možda podsjetiti nekoga da se može ovako osjećati i bez onog “nešto se loše dogodilo” faktora. Zato se volite, grlite, odite popit pivo s nekim tko vas nasmijava, ubijte se u fast food-u i pretjerate s Netflixom. Samo uzmite malo vremena da uživate u društvu onih koje volite, bez da se živcirate oko malih stvari … nisu vrijedne toga. Ljudi koje volite jesu.
