Una i More
Neki me znaju u nevjerici gledati kada kažem da nisam dobro jer nisam dugo vidjela more.
Ili da mi nema ljepšeg odmora za dušu nego samo sjediti i gledati kako se valovi lijeno provlače po obali. Teško mi je objasniti svoju ljubav prema moru, mislim da to ili osjetiš ili ne. No prije par dana, kad smo ga nakon dugog perioda ponovno ugledali, prisjetila sam se svih najdražih morskih uspomena i riječi su potekle same od sebe. Par sjećanja, nepovezanih misli, i velika ljubav. Una i more.
Rođena sam u Aleksandriji, u Egiptu. Odrastala sam na tirkiznoj obali Sredozemnog mora i uživala u mirisu slanog zraka kojeg je vjetar nosio kada god bismo se šetali uz Kornish. Obožavala sam vidjeti more, to mi je uvijek bio najdraži trenutak u danu. Petkom (u Egiptu je petak neradni dan), bi nas tata uvijek vodio van na ručak. Imala sam dva najdraža restorana koja su bila uz obalu i uvijek sam roditelje molila da idemo tamo. Kad bi jedan od mojih restorana “pobijedio”, znala sam da će biti najbolji petak. Nije bilo ljepše nego jesti finu hranu i vidjeti more.
Vikende smo provodili u El Agamy-u. Malom naselju 20ak kilometara udaljenom od Aleksandrije. Plaže su bile čarobne. Pijesak je bio nevjerojatno sitan i bijeli. Pod nogama i prstima činio se kao svila. Zavlačio se posvuda, na što se moja mama uvijek žalila, ali ne bi ju dugo držalo kada bi vidjela tu nevjerojatnu plavu boju mora i dječji smijeh mene i sestara kada smo se bacale na visoke valove koji su tamo bili česti. Tamo je za vikend išla i moja najbolja prijateljica. Dijelile smo školsku klupu, a vikendima kantice i lopatice u pijesku. Nije više tu s nama, stegne me oko srca iako su godine prošle, no sjetim je se s ljubavlju kada god se igram sa Zrinom u pijesku.
Sve školske praznike provodili smo na obalama Crvenog mora. Ponekada Hurghada, ponekada Sharm El Sheikh, ponekada El Quseir. To je bio potpuno drugi doživljaj. Slanije more, toplije i nevjerojatno šareno. Koraljni grebeni prepuni riba kao da gledate animirani film “Potraga za Nemom”. Razne ribe svih boja i veličina plivale bi oko nas bez ikakvog straha a mi smo ih mogle satima gledati i glumiti da smo sirene koje su dio tog čarobnog podvodnog svijeta.
U svojoj sam sobi imala edukativni poster s vrstama riba iz Crvenog mora. Sjećam se da mi je najdraža bila “ Halfmoon Angel fish” a sestrama “Lionfish” i “Bluecheek Butterfly fish”. Zanimljivo je kako se tako jasno sjećamo nekih stvari iz djetinjstva. Danas mi je teško odlučiti koja mi je boja najdraža, a sa 7 godina sam kao iz topa mogla navesti svoju najdražu ribu i sve njezine karakteristike. Istina je da mi je baš ta riba bila najdraža jer je imala predivno ime, ali kad si dijete, i to je dovoljno.
Proljetni praznici na obalama Crvenog mora znali su značiti i sezonu meduza koje ne peku. Samo poluprozirne ljubičaste ljigave loptice koje povremeno doplutaju do nas. Kako smo bile oduševljene svaki put kad bi ih vidjele. Rijetko što može zamijeniti tu iskrenu dječju znatiželju i veselje. Negdje imam i sliku gdje u moru ponosno “mazim” jednu takvu meduzu.
Kraj školske godine i ljetni praznici uvijek su označavali dolazak u Hrvatsku. Sjećam se onog trenutka uzbuđenja kad prvi put iz auta ugledaš to prekrasno modro jadransko more na putu do Krka. Boja me iz daljine uvijek podsjećala na lapis lazuli, kamen koji je u Egiptu jako čest. More je tu bilo drugačije, hladnije, tamnije, manje slano. Znala sam govoriti mami da je more u Hrvatskoj gušće. Što sam time točno mislila ne znam, ali znala sam koliko volim ljeta tu, i onaj okus domaćeg paradajza opranog u moru, kojeg sam u ruci jela kao jabuku. Tu sam stvorila i jedno od najboljih prijateljstava kojih imam dan danas. Zvala sam ju Lora s Mora, i dalje ju tako zovem. Skakale smo zajedno sa stijena, stavljale Helf bombone u more i onda se smijale kombinaciji slatko slanih okusa kada bismo ih pojeli. Naučila me kako sirene “pravilno” plivaju i nekako smo nagovorile roditelje da idemo i na noćna kupanja. To je bilo prije više od 15 godina, a naše morsko prijateljstvo i dalje traje.
Sjećam se i ljeta provedenih u Tribunju. Miris borove šume koji se stapao s morem. Okus škampa na buzaru i onog toća koje je najslađe pokupiti koricom kruha. Kako na radiju svira “minus i plus” od Magazina, dok sestre i ja plešemo s roditeljima navečer u kuhinji i motamo se pod onim drvenim trakicama koje su visile s okvira vrata (nikad nisam saznala kako se to zove, samo znam da sam ih voljela) a vani se baš jako glasno čuju zrikavci.
Sjećam se mog i Petrovog prvog zajedničkog odlaska na more. Kako smo sjeli na plažu gdje nije bilo nikoga, gledali u valove naslonjeni jedan na drugog, s cigaretom u ruci. Pričali smo o budućnosti i slušali smo Pearl Jam i Interpol. Mislili smo si jako kul, neshvaćeni zaljubljeni umjetnici zadubljeni u more i jedan u drugog.Rekli smo si da nam je mjesto na moru i da ćemo dolaziti što češće. Svaku priliku koju smo ulovili, bježali bismo na more. Čak i kada se ne bismo mogli kupati, samo je bilo bitno da smo tamo. Ponekada bismo išli sami, ponekada s par prijatelja, a ponekada bi kuća bila dupke puna, ali je hrane, smijeha i kave uvijek bilo dovoljno za sve.
Sjećam se kada smo Petar i ja prvi put išli zajedno u Hurghadu. Kada smo ronili i kada sam vidjela njegovo oduševljenje tim šarenim, podvodnim svijetu. Koliko sam bila sretna što te trenutke i svoje djetinjstvo mogu podijeliti baš s njim. Išla je s nama i moja najbolja prijatelja i vjenčana kuma, Dora. To su isto sjećanja koja jako čuvam.
U trudnoći sam živjela u moru. Možda baš zato Zrin toliko voli more, tko zna?
Petar i ja smo našu prvu godišnjicu braka proveli u Italiji. Bila sam u prvom tromjesečju i mučnine su me ubijale. Čim sam vidjela more, sve je odjednom bilo uredu. Drugi dan u Veneciji otkrili smo neku fora brodsku turu koja prolazi sve bitne točke i jedva smo čekali krenuti. Na pola dana, stali smo na otok Lido i rekli su nam da se malo odmorimo i popijemo kavu pa idemo dalje. Nama se nije sjedilo pa smo se šetali tim prekrasnim otočićem i otkrili -plažu! Prekrasna pješčana plaža, valovi, boja mora…u sekundi me transportirala u Egipat. Imali smo kupaće u ruksaku i čim smo vidjeli da se iznajmljuju ručnici, nismo ni sekunde čekali. Kako smo se smijali dok smo se bacali po valovima! Nikada neću zaboraviti taj dan, ni kako sam skupljala školjke i trpala ih u džepove Petrovog kupaćeg. Rekao mi je da ću se sigurno svako ljeto igrati u pijesku s našom bebom. Bio je u pravu.
Ako ste se pitali, toliko smo zanijeli u kupanju da smo propustili polazak broda, i drugog i trećeg. Na zadnji smo stigli za dlaku ali nismo se brinuli, sve skupa smo bili preveseli da bi paničarili.
Zrin je već kao beba s par mjeseci bio prvi put na moru, pili smo kave uz obalu, dok je on spavao u kolicima. Kupao se prvi put kad je imao pola godine, a par mjeseci kasnije, bili smo zajedno svo troje i na mom ljubljenom Crvenom moru. Još uvijek ne znam koja mu je najdraža riba, ali znam da voli more, kao i njegova mama. Skupljanje školjkica i igranju u pijesku je isto nešto što volimo raditi zajedno, a za par godina, tko zna?
Sedam mjeseci je prošlo otkako sam vidjela more. Najduži period u mom životu. Nikad ga neću uzimati zdravo za gotovo, jer mjesto koje zauzima u mojoj duši ne može se riječima opisati. Kada smo prije par dana ugledali obalu, suze su od sreće krenule i sada kada smo tu, ne znam kako ću otići.
Rođena na moru i znam da će me život opet vratiti do njega, to je neizbježno. A mislim da je sasvim jasno, da čak i da imam priliku, nikada od mora ne bih bježala.
S ljubavlju,
