Zašto je ok ne osjećati se ekstatično kad saznaš da si trudna

Uhvatila sam se danas kako puno ideja i želja za postove vezane za trudnoću nisam još napisala, a ovaj period loptaste Une je skoro pri kraju. Neki bi rekli da nema veze, lako te postove napišem i naknadno, nakon što rodim…ali mislim da nisu svjesni koliko toga se izgubi, koliko se sjećanja zamute i kako se cijeli period trudnoće prekrije nekakvom ružičastom maglicom koja sve nekako uljepša.

Moja trudnoća nije blažena. Ne spadam u onaj postotak žena koje se osjećaju prekrasno, poletno, punom energije i elana. Spadam u one koje su zbunjene, prestrašene i koje od popisa mogućih simptoma nekako uspiju pokupiti baš sve (što zaista, što hipohondarski). Zato bi me još više mučilo kad bih pričala s prijateljicama koje su ujedno i mame i slušale njihove priče o tome kako je njima trudnoća bila jedno od najljepših perioda života (koliko sam ja alergična na tu rečenicu, ne mogu riječima opisati). Da bih kroz detaljniji razgovor s njima shvatila kako su isto imale hrpu simptoma, problema, slomova…ali nekako na kraju dana kada se sve zbroji i oduzme, njihov je mozak odlučio taj period pamtiti kao divan.

Kasnije sam tek saznala kako je to zapravo dokazana stvar, da nakon poroda zbog kombinacije hormona se nama u glavi malo uljepša i olakša taj period. Koliko god se veselim ideji da ću cjelokupno trudnoću pamtiti s nježnošću i ljubavlju, drago mi je da sam pisala trudnički dnevnik od početka jer mislim da je bitno prisjetiti se svih faza, i dobrih i loših, te koliko sam nevjerojatno sazrela kroz ovaj period.

Po karakteru sam paničar, živac, vječno nabrijana i popriličan control freak sa “zdravom” dozom temperamentnosti. Zvuči kao da samu sebe malo vrijeđam ali ja ove svoje odlike ne smatram negativnim, puno dobrog su mi donijele u životu i izvukle me iz puno teških situacija. Ali što se trudnoće tiče, mislim da ne postoji gora kombinacija osobina koja je otežala i ovako poprilično težak period.

Ljudi nas često pitaju kako smo se osjećali kad smo saznali za trudnoću. Petar je reagirao savršeno kad sam mu rekla: šok, nevjerica, suze sreće, zagrljaji, ponovna nevjerica…izljubio me od glave do pete.

Ja? Ja nisam reagirala. Uopće. Mozak nije htio sam sebi priznati činjenicu. Nastavila sam s danom kao da se apsolutno ništa nije dogodilo. Prošlo je nekih 6 sati prije nego sam si dopustila da razmislim o tome što to za mene znači. Sjećam se misli koje su mi tad prošle kroz glavu.

-Sigurno je greška

-Ne može biti greška, napravila sam 2 testa

-Sigurno je greška, moji hormoni su pošemereni, rezultati su lažno pozitivni

-Doktorica kaže da je to skoro pa nemoguće

-I onda odjednom nalet nagle sreće.

-Pa jel’ moguće? Nakon svih zdravstvenih problema, ja ću postati mama.

Automatski shut-down

-Ne smijem se veseliti, sigurno je greška

-A i da nije nešto će poći po zlu

I tako su se u meni izmjenjivali strahovi, nesigurnosti, taj tračak sreće kojeg bih izgazila čim bih ga osjetila jer u mojoj glavi nema veće boli nego kad se ponadaš za nešto i onda to izgubiš.

Pojavile su se i druge misli u moru toga “ali Petar i ja smo se već pomirili s činjenicom da nam to nije kartama, sad nam se životni planovi mijenjaju”, “što ako budem grozna mama”, “kako će obitelj reagirati?”, “kako prijatelji?” , “pa kako ćemo?”, “što ako nismo spremni?”, “ovo nije dobro vrijeme za ovako nešto”

A Petar, miran, sretan, spokojan…gledam ga i mislim, pa ovako normalna osoba reagira, a ne ovako kao ja, i onda ta famozna rečenica (koja me prati kroz cijelu trudnoću), “pa što sa mnom nije uredu?”

Naleti grižnje savjesti koje sam osjećala (a i povremeno još osjećam) javljali su se svakom prilikom kada bih imala te “loše misli”. U mojoj glavi je bilo pa kako mogu tako razmišljati, ja sam trudna, to je čudo…trebam biti zahvalna, najsretnija na svijetu, skakati do stropa od sreće…a evo me tu na poslu, za laptopom, mahinalno tipkam neke mailove i razmišljam, hoću li se ja zbog ovog djeteta odreći karijere? Što ako budem najgora mama ikad? Što ako će Petar morati sve sam raditi jer ću ja biti nesposobna?

I onda opet; “što sa mnom nije uredu?”

Ne pišem ovo da si olakšam, imala sam 8 mjeseci da sama sebi neke stvari objasnim i pomirim se s tim kako je sa mnom apsolutno sve u redu (neki se ne bi složili ali nije ovo njihov blog). Pišem ovo iz 2 razloga:

1. Da ne zaboravim, da ne prekrijem taj dio ružičastom maglom, da u budućnosti nekoj prestrašenoj trudnici ne prodajem priču kako je uvijek sve prekrasno u trudnoći.
2. Da ako netko ovo čita tko se tako osjeća ili se osjećala, vidi da nije sama i da je to apsolutno najnormalnija stvar na svijetu

Život ti se okreće za 180 stupnjeva i više nikada neće biti isti. Hormoni ti se doslovno duplaju u vrijednosti svakih 48 sati, vrlo vjerojatno imaš neke simptome trudnoće koji nisu najugodniji a ideja da u sebi nosiš mali život je toliko apstraktna da jednostavno tvoje misli i emocije ne mogu pratiti to sve skupa. Ok je biti sretna, ok je biti tužna, ok je biti prestrašena, ok je biti zbunjena i apsolutno je ok da budeš sve od navedenog.

Trudnoća je težak period od početka do kraja, i psihički i fizički…to što svi imamo neku prethodno stvoreno sliku o tome kako bi trebala izgledati ne znači da tako i je. Dopusti sebi da se osjećaš kako se osjećaš i nemoj niti u jednom trenutku misliti da to nije normalno. Jer realno u trudnoći NIŠTA VIŠE NIJE NORMALNO, a ako ništa nije normalno, znači da zapravo sve i je.

U idućim postovima ću pisati kako sam ja osobno proživljavala (i proživljavam), svako tromjesečje…s psihičke i fizičke perspektive, a i savjeti kako sam se nosila s određenim simptomima ili situacijama. Ako ima nešto što vas specifično zanima, slobodno pitajte (može i privatno ne brinite), da se fokusiram malo više na to u budućim postovima.

S ljubavlju,